Arijana Mulić: Oni su ponos, oni su ljubav, oni su sreća

Šta je ljubav prema sportu i, naravno, fudbalu naučio me tata još dok sam bila djevojčica. On je želio da njegove kćerkice budu njegove princeze, ali je veoma brzo odustao od toga. Prvo jer mu je starija, na njegovo pitanje: „Šta želiš da treniraš, samo reci i tata će ti to omogućiti, hoćeš klizanje, tenis, skijanje? Samo reci? Odgovorila, vrlo jednostavno: „Boks!“  A onda i zbog toga što je mlađa i pored haljinica, kikica i sličnih drangulija sjedila u blatu i igrala klikera, vozala autiće i šutala loptu s dječacima. Kada je uvidio da njegove princeze, nikada neće biti princeze, nego djevojčice koje zanima sve osim lutkica, odlučio je da nas nauči kako se voli sport.

Piše: Arijana Mulić za Radiosarajevo.ba

Još danas se sjećam, veoma dobro, finala između Sarajeva i Želje, kada je Željo u zadnjim minutama utakmice postigao go' i osvojio titulu. Tata, sestra i ja smo plakali k'o kišna godina, k'o pravi Pitari, a mama je s balkona dovikivala: „Prestanite plakati i dođite da vidite vatromet. Divan je!“

Naravno da nismo prestali plakati, samo nam je bilo još teže, to je trebao biti naš dan. Sjećam se i kad sam bježala s časova da s tatom idem na košarkašku utakmicu. Navijali smo za ljubičašte, ni dan danas nemam pojma koji je to klub bio, ali je to moja omiljena boja, pa smo zato navijali za njih.

Mnogo godina nakon njegove smrti, za mene je sport bio nešto što mi u isto vrijeme pričinjava veliko zadovoljstvo, ali i veliku tugu, jer nema njega da zajedno uživamo i živciramo se. Oduvijek sam uživala da muško društvo, dok se prati neka utakmica, ispitujem šta je ofsajd i postavljam slična pitanja, kako oni to vole reći tipična za ženski rod. I onda kad  se oni vidno iznervirani hiljadu i jednim pitanjem počnu zapetljavati u odgovorima, s velikih osmijehom im objasnim da su zapravo oni ti koji nisu baš sigurni u pravila fudbala. Iako sam uživala u maltretiranju svojih drugova, fudbal nisam pratila. Zapravo, nisam ga pratila toliko da znam čitav prvi tim i sve rezervne igrače čak ni moja dva omiljena kluba.

Ali, uvijek je postojao jedan izuzetak. Uvijek je jedna ljubav bila veća.
Nismo tata, sestra i ja imali vremena uživati u igri naše reprezentacija, jer nam njegova bolest, a onda i prerana smrt to nije dozvolila, ali je zato reprezentacija ostala jedino što smo i sestra i ja redovno pratile. Sestra i danas tvrdoglavo, kako samo ona zna, odbija priznati šta je ofsajd, jer u njenoj glavi pravila ofsajda nemaju smisla, i danas, kada gleda utakmicu, na poluvremenu želi okrenuti televizor naopačke da „naša“ strana uvijek bude ista, ali ljubav prema reprezentaciji koju osjećamo obje je nemoguće opisati.
Danas u velikom uspjehu reprezentacije uživamo i sestra i ja. Ljubav koju nam je tata usadio davno, rasplamsali su naši Zmajevi, a sada uživamo u uspjehu. Naravno, negdje u dubini moje dječije duše ima mali kutak tuge, jer tata nije tu da zajedno slavimo, ali sreća zbog uspjeha naših Zmajeva je neopisiva.

Ima mnogo vrsta ljubavi i mnogo vrsta sreće, ali ova ljubav prema Zmajevima i ova sreća koju oni izazivaju u meni je neizmjerna i neopisiva. Oni su ponos, oni su ljubav, oni su sreća. U nedjelju ćemo igrati našu prvu utakmicu na velikom prvenstvu i to prvu protiv velike Argentine, a ja se sad osjećam kao da smo pobijedili.

Za svaku utakmicu, spremam se kao da je najvažnija u mom životu. Cijeli jedan kutak moje sobe, posvećen je samo njima. Kapa, majice, šal, plavo-žuti nakit, plavo i žuta šminka, šolja za čaj, knjiga, kofer, plutana tabla sa slikama i naravno, najvrednija zastava s njihovim potpisima čine najljepši kutak moje sobe.

Moju ljubav i sreću, najbolje opisuju moji prijatelji. Kažu da o Zmajevima znam više nego Marijan i na svaki spomen reprezentacije i Zmajeva u lošem ili manje dobrom kontekstu oni kažu: „Oho vam se, samo dok vas Arijana čuje.“

Ja svojim Zmajevima želim da na Prvenstvu ostvare sve svoje snove, da uživaju i budu sretni i zdravi.

Sretno vam momci, već ste naš ponos, a za mene ste prvaci svijeta!