Ardian Adžanela: O "otpisanim" Bosancima

Piše: Ardian Adžanela

Nedavno sam imao priliku prisustvovati promociji „Priručnika o nacionalnim manjinama u BiH“, čiji je cilj informisanje učenika o etničkim kulturama tradicionalno prisutnim na području BiH. Ovakav jedan projekat je naravno nešto sa čim bi se većina nas složila, vjerujem, ali je sam izraz „manjine u BiH“ je pojam koji još od samog pojavljivanja na našim prostorima smatram neadekvatnim nazivom za sve „nekonstitutivne“ kulture generacijama prisutne na tlu dnašnje BiH.

Nedavno sam imao priliku prisustvovati promociji „Priručnika o nacionalnim manjinama u BiH“, čiji je cilj informisanje učenika o etničkim kulturama tradicionalno prisutnim na području BiH. Ovakav jedan projekat je naravno nešto sa čim bi se većina nas složila, vjerujem, ali je sam izraz „manjine u BiH“ je pojam koji još od samog pojavljivanja na našim prostorima smatram neadekvatnim nazivom za sve „nekonstitutivne“ kulture generacijama prisutne na tlu dnašnje BiH. Sam autor, koji je pažljivo i odgovorno prikupljao podatke o nedominantim etničkim kuturama BiH u uvodi navodi da je predhodni režim „solomonski“ riješio pitanje naziva za iste uvodeći izraz narodnosti, koji po meni u svakom slučaju zvuči pristojnije, objektivnije i samim tim adekvatnije od izraza „manjine“. Na žalost, izraz „manjine“ je odavno u širokoj medjunarodnoj upotrebi tako da sad već predstavlja opšteprihvaćeni izraz. Problem je u tome što je ovaj izraz automatski preuzet iz riječnika današnje zapadne diplomatije bez osvrta na specifičnosti istorije našeg društva, koja je po mnogo čemu drugačija od istorije društava na koje se ovaj zapadni izraz zašravo odnosi. To automatski otvara mnoge polemike i pitanja.

Konteskta radi, navest ću definiciju pojma „manjine“ iz Pravnog leksikona (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2006): „manjine, u državama ustavne demokracije društv. skupine koje su brojčano inferiorne prema ostatku populacije i čiji članovi kao državljani imaju etničke, religijske, jezične ili druge karakteristike koje ih razlikuju od drugih državljana i koje omogućuju osjećaj solidarnosti čuvajući na taj način svoju kulturu,tradiciju,religiju, jezik ili druga obilježj.“

U BiH definitivno postoje zajednice koje se uklapaju u navedenu definiciju, bez obzira na pitanje adekvatnosti izraza „manjine“. Ono što je medjutim jako bitno a zanemareno kada su u pitanju „manjine“ je ono na šta se odnosi sljedeći dio definicije iz navedenog leksikona: „Stvarni broj ljudi unutar manjine nije uvijek toliko značajan koliko je to povijesno isključenje njezinih članova iz državnih institucija vlasti ili kontrole.“(Pravni Leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2006)

U današnjoj BiH pripadnici manjina nisu isključeni iz državnih institucija vlasti, ali sam posljednju rečenicu u izdvojenom pasusu podvukao jer smatram da se upravo ona najbolje nadovezuje na jedan kontinuirano zanemaren i do sada nerješen problem, a to je onaj stvarni politički i društveni status osoba koje se ne žele izjašnjavati kao pripadnici „manjina“ u BiH, već prvenstveno Bosancima i Hercegovcima, jer se osjećaju ravnopravnim gradjanima vlastite zemlje, bilo da su rodjeni u BiH, bilo da su se u BiH naselili legalno u namjeri da ovdje žive i rade. Međutim, činjenica je da se svi ti nekonstitutivni gradjani BiH ne mogu izjašnjavati kao Bosanci i Hercegovci, jer je takvo izjašnjavanje zakonski i jezički zavedeno pod „Ostali“. To ih naravno automatski degradira i stavlja u neravnopravan politički, a samim tim i društveni položaj u današnjem BiH društvu.Ovo naročito pogađa nekonstitutivne gradjane koji su rodjeni i odrasli u BiH, i čije veze sa BiH su autoamtski jače od njihovih veza sa njihvom pradomovinom.Veliki broj takvih „domaćih“ „nekonstitutivnih“ državljana, čiji su članovi porodice generacijama prisutni u BiH primorani su danas izjašnjavati se kao pripadnici „manjina“ kako bi mogli učestvovati u političkom životu BiH, a njihvo politički angažman se zapravo uopte i ne mora ticati pitanja „manjina“, jer kao Bosanci i Hercegovci oni ne postoje u okviru današnjeg političkog djelovanja u BiH.

U ovom kontekstu dovoljno je pomenuti pokojnog Emerika Bluma, čovjeka bez kojeg Energoinvest ne bi imao reputaciju jedne od najuspješnih kompanija regiona za vrijeme bivšeg režima. Mnogi znaju da je pokojni Blum takodjer zaslužan za odabir Sarajeva kao domaćina XIV zimskih olimpijskih igara, što je ovaj grad dovelo u neposrednu vezu sa zapadnim svijetom, podiglo mu reputaciju i popularnost, a čiji se eho još i danas čuje na zapadu. Po sadašnjem političkom uredjenju, jedna takva ličnost bi automatski potpala pod „Ostali“, tačnije „manjine“, bez obzira što bi ovaj potonji izraz za jedng takvog gradjanina BiH, čiji su članovi porodice prisutni u BiH generacijama bio na kraju krajeva degradirajući, a ne samo neadekvatan. Nije li apsurdno da se jedan takav gradjanin igdje u vlastitoj državi zavodi pod „manjina“? Uostalom, čemu taj izraz uopšte? BiH neće biti ništa manje civilizovana ukoliko odabere neki prikladniji izraz za vlastite gradjane.

Samim tim postavlja se pitanje da li za one koji se žele izjašnjavati kao Bosanci i Hercegovci i ne žele pripadati nacionalistički-orijentisanim strankama ili SDP-u de facto više nema mjesta u političkom životu današnje BiH? Da li su oni zapravo „otpisani“ ili će ipak moći postati ravnopravni gradjani vlastite zemlje u okviru nekog novog ustava BiH?

Tekst objavljen ljubaznošću ACIPS-a

radiosarajevo.ba