Tomić: Pljačkaši grobova otvaraju sanduke i skidaju prstenje i satove s trupala

Ima ih među nama koji provedu čitavih četrdeset godina na užasnom mjestu, u prljavštini, nepodnošljivoj vrućini i buci željezare, ili u tekstilnoj tvornici, za šivaćim strojem, gdje u beskraj ponavljaju jednu jednostavnu radnju, a opet, nakon svega, kad sa zvukom sirene u tri popodne zadnji put skinu modri radni ogrtač, ispuni ih tuga. Žal za mučnim i teškim i dosadnim poslom ne napusti ih sve do smrti.

Piše: Ante Tomić za Jutarnji list

Nekadašnjem ljevaču i krojačici nedostaje drugarstvo i smijeh iz pogona, bezobrazna dobacivanja, psine kolega, grah u radničkoj menzi, pjevanje u autobusu na sindikalnim izletima i, više od svega, nedostaje im smisao i svrha. Posao je bio njihova legitimacija, željezara ili tekstilna tvornica s vremenom je neraskidivo urasla u njihovo biće. To su bili oni, to im je plaćalo račune, podiglo kuću, školovalo djecu. Četrdeset godina poštenog rada njihova je čast i dostojanstvo, nešto po čemu će ih potomstvo sa zahvalnošću spominjati.

Razmišljaju li o takvim ljudima suci trgovačkih sudova koji upravljaju stečajevima željezara i tekstilnih tvornica? Pomisle li pravednici ikad na nesretne šnajderice s transparentima ispred zatvorenih portirnica i na ljevače koji su zauvijek napuštajući pogon postiđeno krili suze na čađavim licima, na bezbrojne radnice i radnike kojima je njihov posao bio sve na svijetu prije nego ga je uništio nekakav oholi, pohlepni i glupi hadezeovski gad.

Stečaj traži obazrive, pogrebnički tihe i suosjećajne. Jer, to i jest, u neku ruku, pogrebnički posao. Stečaj je ostavinska rasprava nakon smrti pravne osobe. Jedno je trgovačko društvo prdnulo u ledinu i sad valja razdijeliti pokretnu i nepokretnu imovinu koja je ostala iza njega, s mnogo pomnje i razbora odlučiti tko je pokojniku bio najbliži i najviše ga zadužio, tko je u prvom, a tko u drugom i trećem nasljednom redu.

Očekivali biste nekoga izuzetnog, nadarenog prvorazrednim moralnim i intelektualnim vrlinama na takvom mjestu, a u stvarnosti je obično upravo suprotno. Koliko je samo puta dosad bilo da su trgovački suci i stečajni upravitelji pokvareno zaobišli nekadašnje zaposlenike i vjerovnike, nalazili se u diskreciji u stražnjim sobama gostionica i dijeleći masnu janjeću plećku grabili sebi najbolje komade upropaštenih poduzeća.

Ne prođe pola godine da policija ne ukeba nekoga takvog. Kao po scenariju, zorom mu upadne u vilu u rezidencijalnoj četvrti, zaplijeni kompjutor i odvede ga na ispitivanje u crnom Bossovom odijelu ispod kojega izviruje nogavica prugaste pidžame. Idućih dana u nastavcima izlaze nevjerojatni popisi njihovih kuća i stanova i klijeti i vikendica i limuzina i terenaca i ušteđevine u svim poznatim i nepoznatim valutama.

Novine donose prijepise njihovih tajno snimljenih razgovora sa suradnicima, gdje se u prozirnim, gotovo djetinje naivnim šiframa dogovaraju milijunski vrijedni zločini, i sve se to ponavlja, od vremena do vremena, bez ikakve mudre pouke, dozlaboga nemaštovito i jednako.

Ostatak teksta pročitajte na OVOM linku.