Andrej Đerković: Početi od nule u Sarajevu

On podsjeća na prošlost, i kao takav je zaštićeno kulturno dobro. Među najčešće oblike spomenika spadaju umjetnički predmeti kao što je skulptura, kip, stup ili vodoskok, te spomen parkovi. (Wikipedia)

 Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba

Dvadeset i pet godina od početka opsade, Sarajevo danas nema spomenik istoj. Sarajevo nema jedinstveni spomenik svojim žrtvama, ni vojnim, ni civilnim. Kada neki strani državni predstavnik posjeti tu “prijestolnicu” Sarajevo, on nema jedinstveno mjesto gdje bi se mogao pokloniti SVIM žrtvama opsade. Za lokalne političare i važne istorijske datume, postoje njima sekundarni spomenici kao što su Vječna vatra ili Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, no još uvijek nema takvog spomenika nalik na spomenik Ground Zero u Njujorku ili Prsten sjećanja u Pas-de-Calais na kojem bi zajedno stajala imena svih žrtava (neovisno od njihove dobi i podrijetlu) koji su izgubili živote tokom opsade.

Dvadeset i pet godina od početka te iste opsade, sve ono čime se današnji Šeher diči, nema ga. Olimpijski muzej nije u svojoj matičnoj zgradi, Vili Mandić na Mejtašu (o olimpijskim borilištima, neumjesno je i govoriti), Muzej Suvremenih umjetnosti ARS AEVI ni nema vlastitu zgradu, koju je velikodušno iscrtao i (uz most preko Miljacke) poklonio jedan od najpoznatijih svjetskih arhitekata, Renzo Piano. Muzej Opsade, taj završni detalj fantastičnog i jedinog iskrenog projekta vezanog za opsadu, i pored pompezne press konferencije o izgradnji istog, nije sagrađen. Košarkaški Klub Bosna, jednom davno popularni “studenti” (u našim glavama, vječiti) europski prvak i simbol grada čiji je sportski i kulturni identitet skrojen baš tim amalgamom lokalnih i vanjskih elemenata (studenata), nestao je zajedno sa onim snijegom koji je “iznenadno” srušio krov Ledene dvorane Skenderija.

Zgrada “Oslobođenja” istoimenog dnevnog lista, lista godine u svijetu one 1992.godine, jedan od najmarkatnijih simbola urbicida i destrukcije Sarajeva, prodata je prije nekoliko olimpijada konkurentnom sarajevskom dnevniku. Na mjestu skeleta ruševne zgrade koja je (u) godinama poslije rata, kroz razne debate i strukovne studije trebala ostati spomenik opsade kao vizualni pečat urbicida, sagrađeni su tornjevi konkurentnog dnevnika sa rotirajućim restoranom na vrhu... jupi! Zgrada Crvenog Križa, u kojoj je do rata bilo kino Sutjeska (ah, one prelijepe predratne nedjeljne matineje), te tokom rata u njenoj ruševini bila postavljena izuzetna izložba “Svjedoci postojanja” i pored ogromnog inozemnog donatorskog fonda, nažalost kao i većina navedenih “spomenika” još uvijek nije obnovljena, te je upakovana u metalni okvir kao one čuvene sardine koje smo dobivali kroz  "srdačnu" humanitarnu pomoć. Dva ključna rada najvećeg bh. slikara Voje Dimitrijevića nestala su ili su u ruiniranom stanju. Njegove izlivene stope heroja/zločinca Gavrila Principa nestale su još 1992.godine, dok je njegov čuveni vitraž “Smrt fašizmu, sloboda narodu” koji se nalazi na ulazu u Istorijski muzej Bosne i Hercegovine (bivši Muzej Revolucije), u devastiranom stanju.

Gledajući za kakve “evente” (kako neki to vole kazati) obnovljenu Vijećnicu, taj zadnji simbol sarajevskog multikulturalnog kontinuiteta, koriste aktualne vlasti, teško se možemo i podsjetiti da je u njenoj ruševnoj utrobi Zubin Mehta dirigovao Sarajevskom Filharmonijom i da je nedavno preminuli Jannis Kounelis u njoj postavio svoju simboličnu izložbu “Vrata Sarajeva”. Almin Zrno, sarajevski fotograf i dugogodišnji prijatelj, u povodu izlaska njegove fotografske monografije o Vijećnici, izjavio je: "Postoji žal, moja i još nekih ljudi, da je Vijećnica trebala biti ostavljena onakva kakva jeste da svjedoči jednom vremenu". Kad smo već spomenuli Zubina Mehtu, da li se još netko sjeća projekta "Sarajevo Concert Hall", koji je nakon konkursa kojim je predsjedavala čuvena, lani preminula arhitektica Zaha Hadid, trebao biti realizovan na Marijin Dvoru, na onom istom mjestu gdje se sada nalazi (ovom društvu očito više potrebniji) komercijalni kompleks Sarajevo City Centar iliti SCC ?

O opsadi, sem obimnog multidisiplinarnog djela Suade Kapić, koji kazali smo, još uvijek nema svoj dom i fenomenalne knjige "Sarajevo za početnike" Ere s ovoga svijeta Ozrena Kebe, ne postoji pošten i konkretan uvid. Ah da, postoji web projekat Al Jazeere Balkans koji ima nemalo grešaka i nepotpunosti i koji je nažalost preveden samo na jezicima mreže Al Jazeera, tj. na jezicima onih kojima baš i nije bila interesantna sudbina Sarajevo tokom opsade, pa ne znamo zašto bi to bio slučaj danas?

Tko se još sjeća fotografija Annie Leibovitz, koje su bile postavljene u Umjetničkoj Galeriji Bosne i Hercegovine (kada je ta zgrada još predstavljala Nacionalnu Galeriju)? Tko se još sjeća mjesta (ruševina) po gradu na kojima su bili postavljeni “Anđeli” Louis Jammesa? Tko se još sjeća grupe Saï Saï i njihovih grafita po gradu?

Dvadeset i pet godina od početka opsade, današnje ideološki i arhitektonski skrpano Sarajevo je blijeda slika grada koji je preživio opsadu. Njega danas s pravom jedino predstavljaju samo tihi samozatajni ljudi i okolna groblja onih koji u svojoj svijesti i volji nisu pripadali ni “konstitutivnim narodima” niti su morali pripadati “ostalima”, već su pripadali svom gradu. Problem Sarajeva u ovih frtalj vijeka je prije svega bio ego onih “malih” ljudi (bili oni “došlje” ili “rođene Sarajlije”, nevažno je), koji da te čuvene opsade nije bilo, ne bi bilo ni njih, i zato i nakon 25 godina imamo prije tu šuplju priču (a la žičara), no konkretne fizičke simbole ovog grada i opsade koji su gore navedeni.

U Modeni, rodnom gradu Enza Ferrarija, postoji muzej posvećen njemu, no i pored njegove ljudske veličine, to nije muzej NJEMU, već je to muzej jednoj ideji, požrtvovanošću, želji da se ide dalje... dakle nešto slično onoj ideji zbog koje je ONO Sarajevo i preživjelo opsadu. Enzo Ferrari je za života u sklopu svoje matične fabrike, imao prostor koji je nazvao “Muzej grešaka (Museo degli errori)”, kojemu je bila zadaća ukazivati na proizvodne greške koje je trebalo pod hitno prevladati da bi se išlo dalje. Sarajevo je nažalost (čast izuzetcima kao što je zadnjih godina Historijski Muzej Bosne i Hercegovine), postalo nešto slično tom Muzeju grešaka, gdje se ni nakon 25 godina od početka opsade, nisu ispravile greške uzročene samoljubljem i egocentričnošću ljudi koji su kako politički, tako i (ne)kulturno vladali Sarajevom u zadnjih 25 godina.

Dvadeset i pet godina od početka opsade, možda nam i ne treba spomenik opsadi. Živi spomenik opsadi je sarajevska današnja mladost. To je ona mladost o kojoj se političari “brinu” oko izbora, i čiji su roditelji konstatno glasali za stranku svog plemena “poradi budućnosti svoje djece”... Te generacije, rođene u vrijeme kada je “Europa umrla u Sarajevu”... žive svoje živote kao što smo ih svi mi živjeli... i pored manjka perspektive završavaju fakultete, kroje svoje obitelji... idu dalje. Idu dalje, jer su, odrastajući uz te naše greške, svjesno počeli... od nule.