Andrej Đerković: Priča o Barceloni, Istanbulu i LIsabonu

Da novac nema boju, to se zadnjih desetak godina ogleda u geografsko-političkom zapišavanju europskog teritorija od strane velikih ekonomskih sila kako sa zapada, tako i sa istoka. 

Paris Saint-Germain je tako izbacio simbol kraljevske kolijevke Louisa XIV koji se rodio u Saint Germain-en-Laye, pariškom predgrađu po kojem je klub i dobio ime.

Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba

Real Madrid je u sklopu svog sponzorskog ugovora sa National Bank of Abu Dhabi izbacio kraljevsku krunu sa svog znaka u Real Madrid Resort Island u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Da li će slavno ime Santiago Bernabéu, jednog od najčuvenijih svjetskih stadiona ostati poslije modernizacije istog, ostaje nam samo da nagađamo. Kao rezultat globalizma, masovnog turizma, eskalacije terorizma, low-cost avionskih kompanija, u zadnjih dvadeset godina, desile su se drastične promjene koje su sa jedne strane dovele do ekonomskog i kulturnog prosperiteta, no sa druge, dovele su do potpune devalvacije življenja i karakternog shvatanja vlastitog društva.

Barcelona

Možemo početi sa Barcelonom, gradu koji mi je kao drugi dom i čiji je Sarajevo, zvanično 11 Distrikt. Ovdje u srcu te toliko tražene katalonske nacije se desilo nešto sasvim “neprimjereno”. Vrhunac identitetskog sukoba između Barcelone i Madrida, je naravno odnos između fudbalskih klubova Barcelone i Real Madrida, tih najviših odbrambenih stupova katalonskog naspram španjolskog i vice versa identiteta. Definitivno, nema većeg antagonizma, pa i netrpeljivosti i mržnje u nogometnom svijetu kao što je to u slučaju utakmica između Galaktikosa i Blaugrane.

Netko je kazao netrpeljivost? Mržnja?

Od prije dvije godine, nasred Ramble, te kičme katalonske prijestolnice, nalazi se oficijelna butiga... Real Madrida!!!

Na moju opasku, moji lokalni prijatelji govore da je to ipak samo ekonomskog karaktera?! No odgovaram im da bi bilo nemoguće u ne znam kojoj galaksiji otvoriti butigu PSG-a u staroj luci Marseja, ili uopće čitavog juga Francuske. I tako će klasični turista pored uobičajenih meksičkih sombrera (?!), iz Barcelone kao suvenir donijeti doma dres Cristiana Ronalda sa amblemom Real Madrida na mjestu srca.

U ulazu zgrade u koju sam se doselio prije točno 20 godina i koji se nalazi u danas popularnom kvartu Raval, na zidu stoji natpis: “Dragi turisti, molimo vas da imate u vidu da u ovoj zgradi ljudi žive stalno. Molimo vas, poštujte njihov mir. Hvala.” Veoma zanimljiva molba (i opaska u isto vrijeme), koja je istovremeno čudna jer ti isti kojima je kao prijeko potreban mir, su oni isti koji iznamljuju svoje sobe.

Ta čuvena Rambla, postala je eksteritorijalni teritorij za Barcelonce koji do mora ne šetaju više po istoj, već silaze metroom, koji ide ispod same Ramble. Balkoni okolnih istorijskih zgrada, prekriveni su lancunima sa natpisima: prou soroll volem dormir (Dosta buke, želim spavati). Iza 20 sati, kada se kiosci lokalnog dnevnika La Vanguardia zatvore, Ramblu, od Plaça de Catalunya pa do Kolumbovog spomenika (koji u pogrešnom pravcu prstom pokazuje Ameriku), cijelom dužinom preplave imigranti iz Sjeverne Afrike sa krivotvorenim suvenirima, lepezama, privjescima i tenama, prostranim po lancunu koji je povezan kanapom na sva četiri kraja, da bi se sve to lakše moglo pokupiti sa tla, ukoliko lokalna policija izvrši raciju.

U ovih dvadeset godina od kako sam prvi put došao u Barcelonu, sa 1.7 miliona turista godišnje, ta cifra se digla na 8.3 milijuna. Ako se time dodaju i turisti sa raznoraznih krstarenja, te oni koji borave u prvatnom smještaju, ta brojka dolazi i do nevjerojatnih 12 milijuna. Taj turistički bum, doveo je normalno sa svim povlasticama, i činjenicu da su cijene stanova i unamljivanja drastično skočile, te je danas sasvim nemoguće, čak i lokalnim stanovnicima plaćati  stanarinu. No turistički mentalitet je danas kao i cijelo suvremeno društvo, toliko devijantan da je Barcelona preplavljena turistima koji zbog životnog standarda ili društvenog sustava doma, u Barceloni rade sve ono što im je nemoguće raditi u svojim sredinama. Ugled Barcelone kao kulturnog središta sa dragocjenom i impresivnom arhitekturom i svježim ribljim specijalitetima postaje polako stvar prošlosti. Slijedom demokratizacije avionskog prevoza i Airbnb (društvena platforma za iznajmljivanje), ulice su pune pijane mladeži (većinom Britanaca i Talijanaca), koji uriniraju gdje stignu, goli idu u granap…

U Barceloneti (bivšem olimpijskom selu), kažnjivo je nositi samo kupaći kostim ili bikini van čuvene plaže i kazne mogu izaći i do 250 eura, no što toj mladosti znači 250 eura, naspram toliko istih lajkova ispod fotografija na Instagramu?

Ljetos su gradske vlasti pokrenule ogromnu kampanju otkrivanja ilegalnih neprijavljenih stanova za iznajmljivanje, koja ide čak dotle da postoje inspektori koji preko fotografija internetskih oglasa, otkrivaju te stanove tako što ih oni sami iznajme. Dogradonačelnik Barcelone Augusti Colom, zadužen za turistički sektor, kazao je: “Grad veličine kao što je Barcelona, ne može si priuštiti da se pretvori u park atrakcije, jer bi to značilo kraj za naš grad. Trebamo zadržati različitosti vrsta stanovanja, no trebamo poštivati i prava građana da žive u svom gradu.”

Svaki grad se vremenom mijenja, što je jedna sasvim normalna i prirodna situacija, no vezano za onu moju Barcelonu koju sam sa početka opsade gledao kroz olimpijska borilišta kada je bilo struje i uz zvuke bombardovanja, a koju sam upoznao krajem te iste opsade, je nestanak čuvene butige Vinçon.

Istanbul

Ono što je Rambla za Barcelonu, to je Istiklal za Stambol.

Istiklal, taj svojevrsni timeline turske istorije i društvenih promjena u samom gradu, svoj procvat je imala dvadesetih godina kada je postala najpopularnije mjesto za izlazak i kupovinu, tj. šoping kako je to danas moderno kazati. Pedesetih godina pretrpjela je etničku transformaciju, kada je grčka manjina, te njihove radnje i restorani, postala meta nacionalističkih napada i antigrčke histerije, te se skladom unutarnje imigracije, Istiklal može gledati kao mjesto koje je mijenjalo topografiju grada.

Poslije 2000-te godine, Istanbul je postao svjetska turistička destinacija, te je samim tim, Istiklal promijenila svoj identitet koji je do tada sadržavao male obiteljske butige potrepština za svakodnevnicu. Te butige, imale su još uvijek svoje stare metalne oznake sa nazivima i vitrine su im imale drvene okvire.

Turistički bum i jeftini avioprevoz doveo je do masovnog turizma, čiji je jedan od važnijih karika bila ekonomija, pa su tako te male tradicionalne butige, zamijenjene butigama velikih svjetskih brendova, koje danas možete nažalost naći u svakom gradu. Osim par slastičarskih radnji sa neizbježnom dondurmom i pokretnih prodavaca đevreka, ne možete se dati dojmu da se nalazite u Stambolu.

Srećom, pored vas protutnji stari drveni istorijski tramvaj koji saobraća između Tunela i Taksima, koji vas makar u tom momentu može podsjetiti na onaj Stambol od prije. Zgrada u kojem se nalazilo kultno istorijsko kino Emek, totalno je transformirana u Demirören İstiklal trgovački centar. Tokom radova na izgradnji istog, od seizmičkih udara tokom konstrukcije, prilično je i trajno oštećena džamija Hüseyin Ağa koja je izgrađena još 1597.godine. Naslanjanjem na čuvenu zgradu Cercle d'Orient iz 19.vijeka, više je no očito vizualno odudaranje od tradicionalnog i istorijskog značenja ove avenije i cijelog kvarta Beyoğlu. No, taj novi centar ne odudara samo vizualno, već i kroz svakodnevni život, jer je ovaj novi prostor postao veoma nepopularan među lokalnim stanovništvom. Arhitekturalni kritičar Ömer Kapınak u vezi ove sitaucije, napisao je: "Ova zgrada se može gledati kao spomenik društvenim promjenama koje su nadvladale arhitekturu."

Bombaški teroristički napad u martu ove godine u srcu avenije, neuspješni vojni puč na ljeto i uopće vanjska politika aktualnog predsjednika Turske, dovela je do drastičnog smanjenja turističke posjete, te slijedom toga i smanjenjem kupovne moći. Tako da je avenija Istiklal u jesen ušla sa zatvorenim radnjama i restoranima Pizza Hut, Diesel, Hummel, Samsung, Kigili, Vodafone, Burger King, Camper, Columbia, zatvorenim radnjama sa elektroničkom opremom kao što su Teknosa i Mediamarkt, te zatvorenim podružnicama banaka İş Bankası i HSBC. Postala je fantomska šetnica. Nažalost, zatvorena je butiga Paşabahçe, mjesto gdje su se mogli kupiti originalni suveniri i porcelanski ukrasi izrađeni od strane vodećih turskih dizajnera.

"Svaki put kada je neko od tih starih mjesta je uništeno, vi ste suočeni s tjeskobnom istinim da dio vaše istorije također nestaje sa njima... Svaki put kada vam neka nova zgrada blokira omiljeni pogled na Bosfor, još jedno vaše sjećanje time nestaje... Sjećanje se briše svaki put kada je se neka trgovina zatvorena zauvijek, dio vas nestaje sa svakim posjećenim stablom...  Eventualno, sve nestaje...  Svaki put kad je neka zgrada srušena, svaki put kada se gradske ceste i krajolik izmjene, vi znate da je time i vaša memorija uništena, jer nitko neće kasnije biti u mogućnosti da se podsjeti." Dio naracije iz filma “Innocence of the Memories”  (Grant Gee, 2015)

 Lisabon

Grad koji nažalost, polako ide stopama Barcelone je portugalska prijestolnica Lisabon. Grad po mjeri svojih stanovnika i lokalnog mentaliteta, do prije par godina se nije mijenjao po potrebi drugog. Nisu mijenjali kao Sarajevo svoju starogradsku kaldrmu, za razliku od sarajevskog mita o najstarijem tramvaju u Europi, njihov tramvaj koji je u uporabi skoro desetak godina prije Šehera, jedan je od najatraktivnijih i neizbježnih  simbola portugalske metropole. Nisu mijenjali, kao Sarajevo svoju gastronomsku kulturu po kojoj je Lisabon i poznat, te u uskim ulicama Alfame, nećete vidjeti (kao danas na Baščaršiji) ni kebab ni francuski mondenski slatkiš “macaron”, već tipične obiteljske restorane sa bakalarom i sardinama, i naravno tipičnim portugalskim  slatkom, pastéis de nata.

No, dolazi vrijeme promjene... u jeku terorizma, netolerancije, neuspjelih vojnih udara koji su zahvatili Europski kontinent (da, Stambol se nalazi na Europskom kontinentu), Portugal je danas najomiljenije odredište milijunima turista. Skoro polovina su Francuzi, kojima je zbog vanjske politike vlastite vlade, Portugal još jedna od rijetkih europskih i svjetskih zemalja prema kojoj Francuska nije pokazala svoju aroganciju ili direktno proizvode svoje vojne industrije. Francuzima je naravno, Portugal prijatan također i iz ekonomskog aspekta, te zbog veoma visokog stepena znanja francuskog jezika kod lokalnog stanovništva. Sve to, uz Brexit, dovelo je do povećanog broja turista, ali i onih koji imaju želje da se stalno nastane u Portugalu, gdje su im potezima Portugalske vlade date mnogo veće beneficije no u matičnoj zemlji.

Na žalost, ulice Lisabona danas liče na ulice parka za atrakcije, sa hiljadama turista koji dolaze low-cost avionskim vezama iz svih europskih metropola, dolaze ogromnih brodovima za krstarenje (trenutno je fazi rekonstrukcija lučkog porta samo za takve brodove), i vozom na prelijepi željeznički kolodvor Santa Apolónia ili modernističku željezničku stanicu Estación de Oriente sagrađenu za svjetsku izložbu Expo '98.

Gore pomenuti AirbnB, će kako se kaže, najvjerojatnije Lisabonu doći glave. Prema posljednjim statističkim podacima, broj domova na raspolaganju za dugoročni najam je zadnjih godina smanjena za 33%, te kao pritisak masovnog turizma i njegovog utjecaja na lokalno stanovništvo, nerijetko možete vidjeti posrednike u prometu nekretninama koji idući od vrata do vrata, pronalaze ljude koji bi bili spremni prodati stan i zauvijek otići. Broj turista koji borave u Lisabonu preko AirbnB je udvostručen u 2015. godini i prema njihovim vlastitim podacima, on dostiže broj od 433.000 stranih posjetilaca.

Baš kao i lokalne grupe aktivista u Barceloni, u Lisabonu postoji kolektiv protiv tih turističkih devijacija pod nazivom “Lisboa dont love (Lisabon ne voli)”. Slogan “Lisabon ne voli” se ne odnosi na turiste, već se odnosi prije svega, na uporabu turističkih vozila GO-car, Segway, te Tuk-Tuk (indijski trotočkašni motorini), koji nisu nikada bili dio lokalne kulture i čija je uporaba u Lisabonu počela tek prije par godina. Također odnosi se i na, kako oni to zovu “turizam ovaca”, tj. turizam u grupi od obično četrdeset osoba koje (kao ovce) prate vodiča (pastira), pretvaranje tradicionalnih restorana u restorane za turiste (Fado koncerti), te uveličane preporuke uglednih vodiča (Routard), koji svojim selektivnim preporukama koncentrišu masu na određena mjesta. Naravno, ta poruka je vapaj prema turistima i lokalnoj upravi kojima se samo ukazuje na ono što Lisabon ne voli, na ono što nije iskrena slika Lisabona, te nada da će ta promjena (tj.vraćanje na staro i tradicionalno) doći od njih samih, turista i gradskih poglavara.

Danas su ulice popularnih istorijskih kvartova Alfame i Bairro Alto, noću i do rano ujutro, tokom cijele godine prepune turista, kojih ispred barova i noćnih lokala nekad bude i do 400 osoba ispred svakog objekta, te su novi kućni rekvizit postale radničke slušalice protiv buke, koje ukućani zgrada u tim ulicama stavljaju na uši kada idu u krevet.

I tako te promjene izazvane željom za zaradom, mijenjaju naše živote, mijenjaju naše identitete, tradiciju, način i odabir kupovine odjeće, prehrambene navike... čak i odlazak u krevet.

Na zadnjem albumu koji je uradio u suradnji sa svojim sugrađaninom Oliverom Dragojevićem, u jednoj pjesmi, Gibonni kaže: “Novci, služe da uzmeš ih za sebe, da se cili život imaš čega sramit'”. Da li se lokalno stanovništvo navedenih gradova danas ili će možda sutra da se srame svoje pohlepne otvorenosti, ne znamo, no znamo da će isti, svoja sjećanja, svoj identitet i na kraju, svoje vlastite živote melankolično tražiti, baš kao što u čuvenom romanu Orhana Pamuka “Muzej Nevinosti”, Kemal traži svoju ljubljenu Füsun kao nekog fantoma svoje prošlosti.