Aleksandra Petrić: Žene imaju pravo na rađanje ali i na prekid trudnoće

Odavno je nemoguće govoriti o reproduktivnim pravima i zdravlju žena samo u kontekstu zaštite ženskih ljudskih prava, bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.

Piše: Aleksandra Petrić za Radiosarajevo.ba 

Sudeći po neprekidnom interesu i aktivnostima religije i politike u Bosni i Hercegovini, regiji i širom svijeta, usmjerenim na kontrolu slobodnog izbora žena da odlučuju o svom životu i tijelu, ženama preostaje da ova prava i slobode neprekidno dokazuju i brane. U javnom prostoru, na ulici, u svojim domovima, u parlamentima širom svijeta, žene su glasne i bez obzira na prepreke ne odustaju od kontrole vlastitih života i zdravlja, štiteći jedna drugu i štiteći nepoznate žene koje žive u uslovima i pod okolnostima koje ih čine nevidljivim objektima porodice, društva i državnih institucija.  

Međunarodni standardi jasno ukazuju da se reproduktivno zdravlje žena vezuje za zaštitu prava žena na život, slobodu od torture i zlostavljanja, prava na zdravlje, privatnost, obrazovanje i zabranu diskriminacije.  Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je dio Ustava BiH i stoga postoji obaveza njene direktne primjene, garantuje ženama jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o broju i razmaku rađanja djece, da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja im omogućuju da ostvare ova prava u praksi. Pravo na obrazovanje u kontekstu zaštite reproduktivnih prava i zdravlja znači da žene moraju imati pristup informacijama koje će im pomoći da osiguraju zdravlje i dobrobit, uključujući informacije i savjete o planiranju porodice.

Reproduktivna prava i zdravlje uključuju i pravo na slobodnu odluku žene o prekidu trudnoće, kao i pravo da postane majka ukoliko to želi, te da se brine o svojoj djeci. Obaveza države jeste da joj u ostvarivanju ovih prava pomogne, kroz usvajanje zakona i posebnih mjera, koje uključuju i finansijsku podršku kroz planiranje i izdvajanje sredstava iz javnih budžeta. Važeći entitetski zakoni o uslovima i postupcima za prekid trudnoće u BiH regulišu da svaka žena starija od 16 godina može samostalno podnijeti zahtjev za prekid trudnoće do navršene desete gestacijske nedelje trudnoće.

Zdravstvene ustanove će izvršiti zahvat pod uslovom da se njime neće neposredno ugroziti život ili zdravlje žene, i dužne su ženama pružiti objektivne informacije o prekidu trudnoće i omogućiti savjetovanje i ženi i muškarcu prije i poslije zahvata, čime se ne sugeriše niti reguliše obavezan pristanak partnera žene na izvršenje abortusa. Biomedicinski potpomognuta oplodnja uz pokrivanje troškova kroz zdravstveno osiguranje je dostupna ženama koje su u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, dok su žene koje samostalno žele postati majke i imaju potrebu za ovim intervencijama izostavljene iz ovih mjera. Njima je takođe uskraćeno pravo da usvajaju djecu.

Mnoge od njih, sigurna sam, žive u BiH, rade i uredno plaćaju poreze i doprinose, i mogu samo sanjati da će ih država pogledati i pomoći im da rode djecu. Naše politike su konzervativne, bez obzira da li se radi o političkim strankama koje su desno, centralno, ili lijevo orijentisane, jer je po mnogim pitanjima koje se vezuju za ženska ljudska prava u BiH između njihovih stavova veoma tanka linija. Sve se slažu da porodicu čine muškarac, žena i djeca, po mogućnosti što više djece.

Što više se djece rodi, to bolje za državu, ali samo uz što manje briga. Ako su oba roditelja prisutna, to je društveno prihvatljivo, veće su šanse da će djeca biti zbrinuta i podignuta u dobre radnike i radnice, plaćaće uskoro poreze, kirije, rate kredita, kupovaće svakodnevno. I sve tako u krug i državi će biti bolje, moći će da nesmetano održava četrnaest parlamenata, vlada i ogromnu administraciju koja uz njih ide i koju je nemoguće prebrojati, a većini običnih ljudi i razumjeti. Radi toga je političkim strankama naročito važno ignorisati kampanje poput one koju provodi Udruženje Mlado sunce iz Širokog Brijega koji bilbordima u Hercegovini govore majkama da ne daju svoju nerođenu djecu i poručuju građanima i građankama da ih spasu.

Neka se samo djeca rađaju.

I izgleda da politici takođe nije važno što već dugi niz godina mnoge nezaposlene porodilje u Federaciji BiH nemaju nikakvu ili simboličnu naknadu, a u Republici Srpskoj su usvojene mjere koje su ženama u istom statusu samo djelomično pomogle, mjerama koje im kažu da zaslužuju minimalac, pa i niže od toga u vidu materinskog dodatka koji je ispod svake granice dostojanstva i sa kojim je nemoguće zadovoljiti potrebe brige o djeci. I sve ovo, naravno jednokratno ili dok dijete ne navrši godinu dana. Poslije toga, drage mame kako vam bude.

U ovakvim odnosima moći, sloboda i prava žena da odlučuju o svojim željama, potrebama i zdravlju nema ili imaju ograničen rok trajanja.

Odbrana dostojanstva žena od licemjerstva državnog aparata koji je potpisao sve moguće međunarodne konvencije u oblasti zaštite ženskih ljudskih prava ne prestaje i svakodnevno ima sve više smisla.

Sve dok svaka žena, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, u svakom kutku ove zemlje ne bude zaista slobodna.