Ahmed Burić: Partibrejkersi u Sarajevu - ritam, bluz i ono što je preostalo

Partibrejkersi su odsvirali koncert u Koloseumu. Šta drugo reći nego da se dobro drže

Piše: Ahmed Burić

Uz Majke, Partibrejkersi koji su, ruku na srce i ranije počeli, jedini su bend na prostoru bivše Jugoslavije koji je ostao na zvuku blues - rocka, južnjačkom zvuku koji je, ako ćemo pravo, jedan od dva velika izvora rock and rolla.

"Za one koji ne znaju mi smo overili sva mesta po Sarajevu od 1983. kad neki odavde nisu bili ni rođeni, sad ćemo odsvirati naš prvi singl." - kazao je Cane, Zoran Kostić, frontman Partibrejkersa, jedan od rijetkih koji su sve te godine izdurali s rock and rollom. Tačno je dvadeset i šest godina od tog koncerta koji je spomenuo, a on je odsviran u KUK-u, uz podršku nekoliko desetina tadašnjih poklonika punka i novog vala.

Veteranska pozicija nekada baš i nije ugodna, ali ne valja lagati: Partibrejkersi su zvučali drukčije od ostalih punk bendova, jer su imali gitaristu koji je odrastao na bluesu, na Allmanima i Stonesima. Anton je davao tu kvalitativnu razliku, po čemu se njihov zvuk, na tragu MC5 uvijek prepoznavao.

Cane kao tekstopisac izrasta iz tradicije srpskog pjesništva pedesetih i šezdesetih, ali tim slikama daje urbanu patinu. Nekako u ta vremena u zagrebačkom Startu izašla je serija reportaža o glavnim gradovima jugoslovenskih socijalističkih republika, a na kraju teksta su predstavljeni novi bend i novi snimak pjevača grupe Radnička kontrola. Pjesma se zvala Ulični hodač: ja sam ulični hodač/ja hodam i sanjam da gledam/noćni klub i dečake u plavom/kako u plavo farbaju ovaj grad/ u modro plavo kao tvoje oči baby/ ja sam ulični hodač/ja hodam i sanjam da gledam/ako me sretneš/ nemoj da me zaustavljaš i pitaš/ zašto sam ovakav.

U međuvremenu, baby je prerastao u dečko pa je pjesma, na neki način, postala i gay influenced i ostala je sačuvana kao jedna od najvažnijih iz toga vremena, jedna od prvih oda urbanom gluvarenju.

Kasniji pohod na klubove i radio-stanice bio je manje- više očekivan. Album im je kasnio jer Anton nije htio da ga producira neko "ko od
njega slabije svira" (u igri je bio čak i Johnny Štulić) , i priča je mogla početi. Oni koji prate scenu i događanja na njoj, ili se jednostavno sjećaju, pamte i posljednji koncert gostujućeg benda pred sam početak opsade Sarajeva. Bilo je to u Kolibi, nekadašnjem prostoru u Domu izviđača, u petak, 5. Aprila 1992. godine.

Simbolički, Partibrejkersi su ona vrsta benda koja "nosi" žanr na svojim leđima, neko ko svojom energijom određuje pravac kojim bi se moglo ići. S te strane, budući da rock and roll više nije bitna i određujuća stvar, valja im čestitati jer je takva istrajnost veličanstvena: ostati vjeran "šemi" u kojoj su tri glavne crte - punk, ritam i bluz i uspjeti se održati, zato valja biti " isti, poseban, slobodan, samo svoj", kako kaže Cane u jednoj od svojih najpopularnijih pjesama.

Bilo kako bilo, Partibrejkersi su prošli kroz Sarajevo i pokazali da se još uvijek dobro drže. Samo tako momci, i kroz ovo vrijeme valja sačuvati
obraz. Uz jednu zamjerku: Stoj Johnny je, ipak, jedan od tri highligta karijera, bez te se pjesme, naprosto, ne bi smjelo u repertoar. Možda, neki drugi put.

Ali, i ovako je sasvim dobro. Ritam i bluz, i ono što je ostalo od punka.

radiosarajevo.ba