Ahmed Burić: Gora prošlost / Dobro došli u 1992.

Piše: Ahmed Burić za radiosarajevo.ba

Dobro došli u 1992. godinu!

Ovi izbori su pokazali da su jedna od rijetkih “uspješnih” privrednih grana. Valjalo bi jednom objaviti cifru koja se u ovoj općoj krizi i besparici potroši na predizborne skupove. Nema sumnje da bi se od toga svako malo mogla pokrenuti nekakva proizvodnja, modernizirati bolnica ili unaprijediti škola, ali koga za to briga. Važno je da se štampaju plakati, i da igra mečka. Pred čijim će vratima zaigrati, zbog kompliciranog izbornog sistema i relativizacije rezultata, to još do kraja nije jasno, ali neki se tokovi već mogu nazrijeti.

Prva stvar se tiče  toga da će ovi izbori morati utjecati na vlast na državnom nivou. Ukupno, ispada da je najveći gubitnik izbora SNSD, kojem su SDS i kolacija PDP-a i Čavićevog DNS-a uzeli vlast u velikom broju općina. Ispada da će u RS-u imati 36 načelnika. To Dodika, definitivno, vraća unazad i može spriječiti da nastavi ono što je započeo na državnom nivou: obustava smjene Zlatka Lagumdžije sa mjesta ministra vanjskih poslova već je skoro izvjesna stvar. Dodiku i SNSD-u, bez obzira što su ovo lokalni izbori, se valja debahatizirati i i vratiti traženju bilo kakvog partnera s kojim bi mogao “složiti” kakvu-takvu vlast, u narednih dvije godine. Toliko treba i SDP-u, da uhvati šta se bude dalo   koji izlazi s tri ili četiri načelnika više nego na prošlim izborima, ali je izgubio neke važne strateške pozicije – prije svega sarajevsku Općinu Novi Grad i Bihać, gdje su SDA-ovi načelnici pomeli protukandidate.

U Federaciji, najzanimljivije će biti gledati kako će Radončić i SBB proći nakon pobjede SDA. Podsjetimo, SBB je s SDP-om krenuo u frontalnu borbu protiv najveće bošnjačke stranke, a SDA ostaje najjača. Što bi rek’o onaj light buzdovan Amir Zukić – “pobijedili smo džematile”.  Pa će, veli, u znak solidarnosti u žalovanju sa Zlatkom Lagumdžijom nositi crvenu kravatu. Što, ipak, znači da oni u SDA, još uvijek svojim najvećim din-dušmaninom smatraju Crvene iz Alipašine ulice. U tome će, naravno, konvertit sa devet života Radončić možda ponovo potražiti mjesto pod zelenim kišobranom SDA, “Snage Bosne”. Oni kakvi su, prelivode i lihvari, koji znaju šta su radili zadnjih dvadeset godina, mogu ga glatko primiti nazad – oni su ga, uostalom, i stvorili – tako da će u tim “specijalnim odnosima” i biti i sapunice i komedije i farse. Istina, dio Radončićeve sudbine može biti u direktnoj vezi s onim što Naser Kellmendi otpjeva agentima DEA u Dubaiu. Ili će, kao i dosad, on pokazati najviši nivo kooperativnosti i ostati u sedlu.

Ono što se odmah vidi jeste da su ovi izbori povratak na staro. Skoro u 1992., jer opet najviše glasova imaju SDA, SDS “i dva HDZ-a, jedno oko u glavi”, što bi rekli brutalno duhoviti Hercegovci.

E sad, je li to kazna za to što su u zadnje dvije godine SDP u Federaciji i SNSD u Republici Srpskoj učinili sve da ih se smatra istim ili gorim u odnosu na njihove prethodinike, ili je neizlazak velikog dijela biračkog tijela polučio ovakve rezultate, to ćemo još vidjeti, ali jedno je jasno.

U zemljama gdje budućnost nije izvjesna, svijest se okreće unazad. Uostalom, nije li tako bilo i u prethodnim izborima u Srbiji? Obećavani napredak nije stigao, i to je sasvim dovoljno da se naš čovjek okrene starom sistemu “vrijednosti”, koji je, naravno, loš ali ne iziskuje nikakav mentalni napor. SDA je komotno mogao napraviti slogan: “Još dvadeset godina sa nama”, i nimalo ne ugroziti svoju pobjedu. Rupe koje su sa sobom ostavili, birači očigledno vole više od mogućih zakrpi koje obećavaju njihovi protivnici. To je, u osnovi, mentalitet potčinjenog, ali u tome je njihova snaga. Znaju čime raspolažu.

Relativni neuspjeh “malih” stranaka u odnosu na to koliko ih se pojavilo na izborima – skinuli smo još jedan bizaran svjetski record – pokazuje da naš svijet politiku još uvijek shvaća kao (jeftino) sredstvo, a ne kao (viši) cilj.

U tom smislu, ovi rezultati ne trebaju iznenaditi. Dobro došli u goru prošlost, u 1992. godinu!