20 dana pakla u Mariupolju: "Lovili su nas. Imali su listu imena..."

Mstyslav Chernov je video reporter agencije The Associated Press. Ovo je njegov izvještaj o opsadi Mariupolja, kako je dokumentiran s fotografom Evgenijem Maloletkom i ispričan dopisnici Lori Hinnant.

Rusi su nas lovili. Imali su popis imena, uključujući i naše, i približavali su se.

Bili smo jedini međunarodni reporteri koji su ostali u ukrajinskom gradu Mariupolju, a više od dvije sedmice dokumentirali smo opsadu od strane ruskih vojnika. Izvještavali smo u bolnici kada su naoružani ljudi počeli vrebati hodnicima. Kirurzi su nam dali bijele odore da ih nosimo kao kamuflažu.

Trending

Bihać jutros topliji od Neuma: Danas sunčano i do 26 stepeni - evo kad dolazi promjena vremena

Iznenada u zoru upada desetak vojnika: "Gdje su novinari!?"

Pogledao sam njihove narukvice - plave kao boja Ukrajine, i pokušao izračunati šanse da su prerušeni Rusi. Istupio sam naprijed da se identificiram. "Ovdje smo da vas izvučemo", rekli su.

Zidovi ordinacije tresli su se od topničke i mitraljeske vatre izvana, pa se činilo sigurnijim ostati unutra. Ali ukrajinski vojnici dobili su naredbu da nas povedu sa sobom.

Istrčali smo na ulicu, napustili doktore koji su nas sklonili, granatirane trudnice i ljude koji su spavali po hodnicima jer nisu imali kamo. Osjećao sam se užasno ostavljajući ih sve iza sebe.

Devet minuta, možda 10, cijela vječnost kroz ceste i granatirane stambene zgrade. Dok su granate padale u blizini, padali smo na tlo. Vrijeme se mjerilo od jedne do druge granate, tijela su nam bila napeta. Udarni val za udarnim valom trzao mi je prsa, a ruke su mi se hladile.

Stigli smo do ulaza, a oklopni automobili su nas odvezli u zamračeni podrum. Tek tada smo od policajca saznali zašto su Ukrajinci riskirali živote vojnika da bi nas izvukli iz bolnice.

"Ako vas uhvate, stavit će vas pred kamere i natjerat će vas da kažete da je sve što ste snimili laž", rekao je. "Sav vaš trud i sve što ste učinili u Mariupolju bit će uzalud."

Policajac, koji nas je nekoć molio da pokažemo svijetu njegov umirući grad, sada nas je molio da idemo. Gurnuo nas je prema hiljadama izlupanih automobila koji su se spremali napustiti Mariupolj.

Bio je 15. mart. Nismo imali pojma hoćemo li se izvući živi.

Kao tinejdžer koji je odrastao u Ukrajini u gradu Harkivu, samo 20 milja od ruske granice, naučio sam rukovati pištoljem kao dio školskog programa. Činilo se besmislenim. Ukrajina je, mislio sam, bila okružena prijateljima.

Od tada sam izvještavao o ratovima u Iraku, Afganistanu i spornom teritoriju Nagorno Karabaha, pokušavajući iz prve ruke svijetu pokazati pustoš. Ali kada su Amerikanci, a potom i Europljani ove zime evakuirali svoje osoblje iz ambasade u Kijevu, i dok sam gledao karte gomilanja ruskih trupa preko puta mog rodnog grada, jedina mi je pomisao bila: "Moja jadna zemlja."

Prvih nekoliko dana rata, Rusi su bombardirali ogromni Trg slobode u Harkivu, na kojem sam se družio do svojih 20-ih.

Znao sam da će ruske snage vidjeti istočni lučki grad Mariupolj kao stratešku nagradu zbog njegovog položaja na Azovskom moru. Tako sam se 23. februara navečer, s dugogodišnjim kolegom Evgenijem Maloletkom, ukrajinskim fotografom za AP, zaputio tamo u svom bijelom Volkswagen kombiju.

Na putu smo se počeli brinuti o rezervnim gumama, i na internetu pronašli čovjeka u blizini koji nam je bio spreman prodati ih usred noći. Objasnili smo njemu i blagajnici u cjelonoćnoj trgovini da se spremamo za rat. Gledali su nas kao da smo ludi.

U Mariupolj smo stigli u 3:30 ujutro. Rat je počeo sat vremena kasnije.

Otprilike četvrtina od 430.000 stanovnika Mariupolja otišla je tih prvih dana, dok su još mogli. Ali, malo je ljudi vjerovalo da dolazi rat, a kad je većina shvatila svoju grešku, bilo je prekasno.

Jedna po jedna bomba, Rusi su prekidali struju, vodu, zalihe hrane i na kraju, što je bilo najvažnije, srušili tornjeve za mobitele, radio i televiziju. Nekolicina drugih novinara u gradu izašla je prije nego što su nestale posljednje veze i prije nego što je uspostavljena potpuna blokada.

Nedostatak informacija u blokadi ostvaruje dva cilja.

Kaos je prvi. Ljudi ne znaju što se događa i paničare. U početku nisam mogao razumjeti zašto se Mariupolj tako brzo raspao. Sada znam da je to bilo zbog nedostatka komunikacije.

Nekažnjivost je drugi cilj. Bez informacija koje dolaze iz grada, bez slika srušenih zgrada i umiruće djece, ruske jedinice su mogle raditi što su htjele. Da nije nas, ne bi bilo ničega. Zato smo riskirali da bismo mogli svijetu poslati ono što smo vidjeli, i to je ono što je Rusiju dovoljno naljutilo da nas progoni.

Nikada nisam osjetio da je prekid tišine toliko važan.

Smrt je došla brzo. 27. februara gledali smo kako liječnik pokušava spasiti djevojčicu pogođenu gelerima. Preminula je. Drugo dijete je umrlo, pa treće. Hitna pomoć prestala je preuzimati ranjenike jer ih ljudi nisu mogli pozvati i nisu se mogli kretati granatiranim ulicama.

Liječnici su nas molili da snimimo obitelji koje dovoze svoje mrtve i ranjene, i da nam dopustimo da iskoristimo njihovu sve manju snagu generatora za naše kamere. Niko ne zna što se događa u našem gradu, rekli su.

Još uvijek je postojalo jedno mjesto u gradu za stalnu vezu, ispred opljačkane trgovine u Aveniji Budivel'nykiv. Jednom dnevno vozili smo se tamo i čučali ispod stepenica kako bismo u svijet učitali fotografije i video. Stepenice ne bi učinile puno da nas zaštite, ali bilo je sigurnije nego na otvorenom.

Signal je nestao 3. marta. Pokušali smo poslati video s prozora bolnice na 7. sprata. Odatle smo vidjeli kako se posljednji komadići čvrstog grada srednje klase Mariupolja raspadaju.

Supertrgovina Port City je bila pljačkana, a mi smo krenuli tim putem kroz topništvo i mitraljesku paljbu. Deseci ljudi trčali su i gurali kolica natovarena elektronikom, hranom, odjećom.

Granata je eksplodirala na krovu trgovine i vani me bacila na tlo. Napeo sam se, čekajući drugi pogodak, i opsovao sam sebe stotinu puta jer mi kamera nije bila uključena da to snimi.

I eto, još jedna granata pogodila je stambenu zgradu pored mene uz užasan švik. Stisnuo sam se iza ugla radi zaklona.

Tinejdžer je prošao pored uredske stolice pune elektronike, a kutije su se srušile sa strane. "Moji prijatelji su bili tamo i granata je pala 10 metara od nas", rekao mi je. "Nemam pojma što im se dogodilo."

Potrčali smo natrag u bolnicu. U roku od 20 minuta ušli su ranjeni.

Nekoliko dana jedina veza koju smo imali s vanjskim svijetom bila je preko satelitskog telefona. A jedino mjesto na kojem je taj telefon radio bilo je na otvorenom, tik uz krater od granate. Sjeo bih, učinio se malim i pokušao uhvatiti vezu.

Svi su pitali, recite nam kad će rat završiti. Nisam imao odgovor. Svaki dan bi se pričalo da će ukrajinska vojska doći probiti opsadu. Ali niko nije došao.

Do tada sam bio svjedok smrti u bolnici, leševa na ulicama, desetina tijela gurnuta u masovnu grobnicu. Vidio sam toliko smrti da sam snimao gotovo a da je nisam primjećivao.

Dana 9. marta, dva zračna udara raskomadala su plastiku zalijepljenu na prozorima našeg kombija. Vidio sam vatrenu kuglu samo otkucaj srca prije nego što mi je bol probola unutarnje uho, kožu, lice.

Gledali smo kako se diže dim iz rodilišta. Kad smo stigli, spasioci su još uvijek izvlačili krvave trudnice iz ruševina.

Baterije su nam se skoro istrošile i nismo imali veze za slanje slika. Policijski sat je počinjao za nekoliko minuta. Policajac nas je čuo kako razgovaramo o tome kako izvući vijest o bombaškom napadu na bolnicu.

"Ovo će promijeniti tok rata", rekao je. Odveo nas je do izvora napajanja i internetske veze.

Zabilježili smo toliko mrtvih ljudi i mrtve djece, beskrajni niz. Nisam razumio zašto je mislio da bi još više smrti moglo išta promijeniti. Bio sam u krivu.

U mraku smo poslali slike tako što smo poredali tri mobilna telefona s videodatotekom podijeljenom na tri dijela kako bismo ubrzali proces. Trajalo je satima, daleko nakon policijskog sata. Granatiranje se nastavilo, ali su časnici koji su nam bili dodijeljeni da nas prate kroz grad strpljivo čekali.

Tada je opet prekinuta naša veza sa svijetom izvan Mariupolja.

Vratili smo se u prazan hotelski podrum s akvarijem punim mrtvih zlatnih ribica. U našoj izolaciji, nismo znali ništa o rastućoj ruskoj kampanji dezinformacija kako bi se diskreditirao naš rad.

Ruska ambasada u Londonu objavila je dva tvita u kojima se fotografije AP-a naziva lažnim i tvrdi da je trudna žena glumica. Ruski ambasador držao je kopije fotografija na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a i ponavljao laži o napadu na rodilište.

U međuvremenu smo u Mariupolju bili preplavljeni ljudima koji su nas pitali za najnovije vijesti iz rata. Toliko ljudi mi je dolazilo i govorilo, molim te, snimi me kako bi moja obitelj izvan grada znala da sam živ.

Do tada u Mariupolju nije radio nijedan ukrajinski radio ili TV signal. Jedini radio koji ste mogli uhvatiti emitirao je iskrivljene ruske laži - da Ukrajinci drže Mariupolj kao taoce, pucaju na zgrade, razvijaju hemijsko oružje. Propaganda je bila toliko jaka da su neki ljudi s kojima smo razgovarali povjerovali u to unatoč dokazima vlastitih očiju.

Poruka se stalno ponavljala, u sovjetskom stilu: "Mariupolj je opkoljen. Predajte svoje oružje."

Dana 11. marta, u kratkom pozivu bez detalja, naš urednik pitao je možemo li pronaći žene koje su preživjele zračni napad u rodilištu kako bi dokazali svoje postojanje. Shvatio sam da je snimka morala biti dovoljno snažna da izazove odgovor ruske vlade.

Pronašli smo ih u bolnici na prvoj liniji fronta, neke s bebama, a druge u trudovima. Saznali smo i da je jedna žena izgubila bebu, a potom i vlastiti život.

Popeli smo se na 7. sprat kako bismo poslali video s slabe internetske veze. Odatle sam gledao kako se tenk za tenkom kotrlja uz bolnički kompleks, svaki označen slovom Z koje je postalo ruski amblem za rat.

Bili smo okruženi: deseci liječnika, stotine pacijenata i mi.

Ukrajinski vojnici koji su štitili bolnicu su nestali. A put do našeg kombija, s našom hranom, vodom i opremom, "čuvao" je ruski snajperist koji je već pogodio ljekara koji je izlazio van.

Sati su prolazili u mraku, dok smo slušali eksplozije vani. Tada su vojnici došli po nas, vičući na ukrajinskom.

Nije se osjećalo kao spas. Činilo se kao da smo samo premješteni iz jedne opasnosti u drugu. Do tada nigdje u Mariupolju nije bilo sigurno, a nije bilo ni olakšanja. Možete umrijeti svakog trenutka.

Osjećao sam se nevjerojatno zahvalno vojnicima, ali i otupjelo. I sram što odlazim.

Nagurali smo se u Hyundai s tročlanom obitelji i uvukli se u prometnu gužvu dugu 5 kilometara izvan grada. Oko 30.000 ljudi izišlo je iz Mariupolja tog dana — toliko da ruski vojnici nisu imali vremena pomno pogledati automobile s prozorima prekrivenim komadićima plastike koja se ljulja.

Ljudi su bili nervozni. Borili su se, vrištali jedno na drugo. Svake minute bio je avion ili zračni napad. Tlo se treslo.

Prešli smo 15 ruskih kontrolnih tačaka. Na svakom bi se majka koja je sjedila ispred našeg automobila bijesno molila, dovoljno glasno da je čujemo.

Dok smo se vozili kroz njih - treći, deseti, 15., sa svim vojnicima s teškim naoružanjem - moje nade da će Mariupolj preživjeti su nestajale. Shvatio sam da bi ukrajinska vojska samo da bi stigla do grada morala probiti toliko tla. I to se neće dogoditi.

Na zalasku sunca došli smo do mosta koji su Ukrajinci uništili kako bi zaustavili rusko napredovanje. Tu se već zaglavila kolona Crvenog križa od 20-ak automobila. Svi smo zajedno skrenuli s ceste u polja i stražnje trake.

Stražari na kontrolnoj točki br. 15 govorili su ruski s grubim kavkaskim naglaskom. Naredili su cijelom konvoju da presiječe farove kako bi prikrili oružje i opremu parkiranu uz cestu. Jedva sam razaznao bijeli Z naslikan na vozilima.

Dok smo se zaustavljali do šesnaeste kontrolne tačke, začuli smo glasove. ukrajinski glasovi. Osjetio sam ogromno olakšanje. Majka ispred auta briznula je u plač. Bili smo vani.

Bili smo posljednji novinari u Mariupolju. Sada ih više nema.

Još uvijek smo preplavljeni porukama ljudi koji žele saznati sudbinu najmilijih koje smo fotografirali i snimali. Pišu nam očajno i intimno, kao da nismo stranci, kao da im možemo pomoći.

Kad je krajem prošle sedmice ruski zračni napad pogodio kazalište gdje su se stotine ljudi sklonile, mogao sam tačno odrediti kamo bismo trebali ići da čujemo o preživjelima, da iz prve ruke čujem kako je to biti zarobljen u beskrajnim satima ispod hrpa ruševina. Znam tu zgradu i porušene kuće oko nje. Znam ljude koji su zarobljeni ispod toga.

A u nedjelju su ukrajinske vlasti priopćile da je Rusija bombardirala umjetničku školu s oko 400 ljudi u Mariupolju.

Ali, tamo više ne možemo stići.