Drama: Majstor

U četvrtak, 8. maja s početkom u 20 sati, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena drama 'Majstor', nastala u režiji Dine Mustafića.U pitanju je gostovanje Narodnog pozorišta Zenica na sceni NPS.

Više o predstavi čitajte OVDJE.

Piše: Ljubica Ostojić

Drama Ronalda Harwooda Majstor predložak je za našu predstavu i, bez dvojbe, majstorski je dramski tekst. Eksplicite prezentira pisca visokog spisateljskog umijeća, znalca drame i njezina utjecaja na konsumenta, osobito u angažiranom, aktualnom, ali i univerzalnom segmentu. Kako povijesnom, tako i kontinuirano prisutnom, opetovanom stanju i zbivanju u ljudskom društvu. I ljudskom biću ponaosob. To je u startu drama koja nas se izuzetno tiče. Formulira bitna pitanja. Angažira gledaoca, bez mogućnosti da ostane neutralan i indolentan. Tekst se opire  kraćenju, jer teško da ima praznih hodova i predaha. Svaki lik je vrlo bitan u dramskoj strukturi, a nosi, također, i  složenu vlastitu dramu. Bijeg je apsolutno nemoguć, jer bivate suočeni s problemom, samim sobom i vlastitom zbiljom. O čemu je zapravo riječ? Čime nas je tako snažno ovaj tekst potakao da uđemo, bez ostataka, u građenje scenskog svijeta ove predstave?

Ponajprije o omjeru zločina i kazne, što je zapravo vječna i uvijek aktualna tema. Ni nama, sad i ovdje, uopće nije strana, dapače. Postala je nerazlučiv dio naše svakodnevice, kao i naših noćnih mora.

Ronald Harwood bavi se u ovoj drami centralnim likom, Romanom Kozačenkom (78), zvanim Romka, koji je kao mlad učestvovao u stravičnim pogromima Jevreja u Ukrajini u Drugom svjetskom ratu. Našavši se, kao i mnogi učesnici istog, između fašizma i staljinizma, bez zrelosti i mogućnosti da pronađe neku pravu stranu u ratnim zbivanjima. Pedeset godina potom, živi mirno u Engleskoj kao pratilac i neka vrst sluge bolesnog majora Lenarda, i njegove obitelji. Falsificirajući okolini i sebi samom vlastiti identitet, koliko svjesno koliko nesvjesno, pitanje je. Potisnuvši, koliko je moguće, sav užas u kom je bio aktivni učesnik. Poslije pedeset godina, Romka se mora suočiti sa svim tim; pravda jest spora, ali i dostižna. Ali šta je tu kazna?

Zločin je neupitan, apsolutan, počinjen nad bespomoćnim ljudima, ženama, djecom, starcima, samo zato jer su bili Jevreji. Ali k tome i sugrađani, znanci, susjedi. Da li je adekvatna kazna sam život Romkin sa svim tim? Ili će biti zatvor poslije suđenja tom oronulom starcu na kraju životnog puta? Na kojemu se pokušao iskupiti kako je mogao i znao, ili je vjerovao da je to moguće? Da li je adekvatna kazna 30 godina robije njegovom komandantu, Nikiti Fedorenku (82), koji pristaje svjedočiti na mogućem sudskom procesu Romki? I da pri tom izjavi kako bi ponovno učinio isto, bez kajanja i bilo kakve sućuti. 

Roman Kozačenko uporno tvrdi da je to počinio neki drugi čovjek, njegov imenjak, da je pogreška u pitanju, da on nikog nije ubio. Da li je to bio neki drugi čovjek u zbilji, ili u njemu samom? Da li je fašizam mrtav? Zlo je učinjeno. Zlo se i dalje danomice čini diljem ovog Planeta. Odsvakuda prijeti. Da li i u nama postoji neki “Romka II”, koji nosi zlo, i spreman je na čin kad se za to steknu uvjeti? Postoji li, zapravo, kazna u pravom omjeru? Pitanja se umnažaju. Izvolimo odgovoriti.

Jedino što ne možemo, odgovoriti da nas se sve to ne tiče. Zašto? Zato što nas se tiče itekako. I s glavom skrivenom u pijesak, mi smo, također, u svakom trenu izloženi zlu. Bilo da ga činimo ili trpimo. Kako ga zaustaviti? Šutnjom, posigurno ne!