Ferida Duraković - Genocid i poetika

Piše: Ferida Duraković, radiosarajevo.ba

Meni je nakon 1992. godine sasvim jednostavno odrediti temelje na kojim počiva  moja poetika: sve što od tada pišem ima gorki element saznanja da raspolažem nevjerovatnim i raskošnim iskustvom ratnog užasa, koje, međutim, baš nikome ne treba i koje nikom, ni na ovom ni na onom svijetu, neće pomoći u nekom mogućem budućem ratu: svako svoj užas doživljava i proživljava sam. Historija nije magistra vitae. Više istine o ratu ima u književnosti, dakle u privatnom poduhvatu pojedinca, nego u cjelokupnoj pisanoj istoriji ovih naših trusnih prostora. Previše ovdje ima historije/istorije/povijesti raznih kolektivâ, a premalo istine o pojedincu i njegovoj sudbini. Za mene je nakon novembra 1991, a posebno aprila 1992. godine, čovječanstvo postalo propao projekat. No, valja nešto zabilježiti sasvim privatno, zbog djece – ne treba mi svoju djecu da lažemo kao što su naši roditelji lagali nas – ne treba niko da laže svoju djecu kao što su naši lagali nas - pa zato i ispisujem ove redove:

Dan nakon Vukovara napisala sam ovu pjesmu:

LJEPOTICA I ZVIJER

Lažljiva Ljepotica
Zalupila je vratima
Konačno
Kao Domovina
I nestala u Historiju.

Lažljiva, dakle, Ljepotica
I Domovina
Imaju nešto zajedničko:

Obje za sobom ostavljaju
Dječake
koji će umrijeti
Zbog njih.
Rat 1991.

Prvi put u mom iskustvu, tj. prvi put sasvim svjesno, moj pjesnički impuls reagovao je „na licu mjesta“ na “neposredni podražaj” – i to je  bilo prelomno mjesto u mome shvatanju uloge poezije (i književnosti uopšte) u životu koji nam se odjednom oteo kontroli i prešao u tuđe ruke, nesmiljene i krvave – rekla sam sebi: Zahvati taj užas svojim iskustvom i prenesi ga u književnost onako kako znaš.

A s kojim ciljem? Pošteno da kažem – ne znam. Možda isključivo zbog vlastite potrebe za utjehom u užasu na koji ne mogu uticati? Zbog straha i nemoći da uradim išta osim da pišem o onom što vidim i doživljavam? Možda iz potrebe da vrisnem kao i svi drugi, ali da moj vrisak bude nekako uobličen da bi se mogao zabosti u debelo uho? (Ovdje se sjećam jednog kolege pisca, koji je kasnije postao jedna od književnih zvijezda u regiji (i šire!), a koji je iz opsjednutog Sarajeva izašao jer je, po vlastitom pisanom priznanju, zaključio da je Izabrani (veliko I!) koji će izaći iz užasa „da bi svjedočio o stradanju svoga naroda“). U ovaj način sumnjam, ali ga ostavljam kao opciju koja za mene ne važi.

Možda je sve to bilo kako  bih poručila onima koji su 1991. već gorjeli u vatri rata da ih razumijem, da mislim na njih? U svakom slučaju, tu sam pjesmu morala napisati. Isto onako kao što je „Izabrani“ morao izaći iz Opsjednutog Grada da bi o njemu pisao sa sigurne daljine. Moja sumnja u način „Izabranog“ uopšte ne želi kazati da je moj način dobar − naprotiv: nemjerljiva je bila moja naivnost, moja glupost, moje jagnjeće uvjerenje da svjedočenje o ratu, zločinu, genocidu iznutra može prije doprijeti u svijet – o, sveta gluposti... Ali, stara poslovica kaže: „Kad bi Bog svim ljudima oduzeo pamet pa je zakotrljao nizbrdo, svako bi od nas za svojom pameću trčao“. Moja greška je, i danas, što za svojom pameću trčim. Što više vjerujem u etiku nego u estetiku. Mea maxima culpa. O gluposti nećemo.

U julu 1998. napisala sam – bolje reći iskašljala sam s gušenjem, s pravim fizičkim simptomima – pjesmu „Srebrenica“ (godine dodajem kako prolaze):

SREBRENICA
          1995
             1996  
                1997
                  1998
                     1999
                       2000
                          2001
                            2002
                              2003
                                2004
                                  2005
                                    2006
                                       2007...
Da mi je
    Već jednom
       Leć u oni grob
           Kojeg nema
              Kraj dijeta moga
                 Kojeg nema
                       Da mu rukice zgrijem.

Pjesma je otišla Internetom mojim književnim i neknjiževnim prijateljima (i nekim od mojih književnih i neknjiževnih neprijatelja takođe) na svoj vlastiti put, koji više nije zavisio od mene kao autorice. U Bosni i Hercegovini ova pjesma nije počela da živi do 2005. godine, kad sam je pročitala na mome, engleskom i njemačkom jeziku stranim ambasadorima, rekavši: „Želim da vam od ove pjesme ne bude lakše“. Učinilo mi se da je važno da je prenesem drugima. Ko zna, možda doista i jeste važno.

Ako moja pjesma spriječi i gram neke buduće mržnje, ili pomogne i gram ikome u njegovom ličnom bolu – eto mi razloga da i dalje pišem. Eto mi razloga da i dalje dišem.

Sjetih se, a sistemom slaganja kockica u mozaiku pronađoh Kišovo obrazloženje za likove u Peščaniku − i upitah: može li se ono, takvo kakvo jeste, primijeniti na moju pjesmu „Srebrenica“? Da pokušam: „Ja sam pokušavao da ne donosim nikakve zaključke, pokušavao sam u meri u kojoj je to mogućno da ne budem pristrasan u ocenjivanju ljudi i pojava, da o svemu govorim tonom gotovo dokumentarnim, osim, naravno, u slučajevima gde je kroz mene, kao kroz medijum, progovarao onaj o kome knjiga govori...“ (Danilo Kiš, Homo poeticus, 2008).

Pa da: zašto se poezija jednog pjesnika ne bi mogla tumačiti prozom velikog pisca? Pogotovo kad se radi o tome da se poezijom dokumentuje stanje svijesti onog/onih čiju ličnu  tragediju u historijskom vrtlogu balkanskih ratova vrijedi zabilježiti mnogo prije nego karakter i uzroke ratova. Jer premalo je empatije u svijetu. Premalo je potrebe da razumijemo Drugoga. Premalo je svega što nije profitabilno. „Veliki svijet“ laže da će ga globalizacija spasiti: dušu svijeta spasiće oni koji teže da je upoznaju djelić po djelić i sačuvaju kroz nesreće koje nam se obilato nude, a ne kroz njegovu merkantilnu vrijednost u barelima nafte.

Naivno? Zašto ne – dobro je biti naivan onda kad to i mala djeca odbijaju da budu, s po-etičkim ciljem da se najjednostavnijim riječima u svijest Drugoga prenese doživljaj strašne traume izazvane ratom i genocidom.

Izlazim iz svoje kože, ogoljenim pjesničkim nervima pipam po svijetu koji me okružuje i vidim: zločin, zločin, zločin. Ali i slutim, jer „slutiti jedino još znam“, ipak, dobrotu, dobrotu, dobrotu...
----------------------------------

O autorici: Ferida Duraković je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila je kao profesor maternjeg jezika, prodavačica sladoleda i knjiga, lektorica, urednica, tumač i vodič kroz ratno Sarajevo 1992-1996. Prevodi s engleskog. Objavila devet knjiga za odrasle i djecu. Radi kao izvršna direktorica PEN Centra u BiH od 1992. i priprema knjigu kratkih priča 'Ne lažem Tita mi'.

Upravo je iz štampe izašla knjiga njenih tekstova POKRET OTPORA (2007-2010) (Izdanje: 'Dobra knjiga', Sarajevo, cijena 21 KM) iz koje, uz dozvolu autorice, prenosimo gornji tekst.