Adnan Učambarlić: Kako zmajevi lete u ratu

Piše: Adnan Učambarlić za radiosarajevo.ba

Za mog starog se može svašta reći, osim toga da je jednostavan čovjek. Od svih mogućih rješenja, on bi uvijek našao najkomplikovanije. Nekoliko puta mu je, igrom slučaja, uspjelo da ubije dvije muhe jednim udarcem, pa je zbog toga za sebe uvijek tvrdio da je vrlo praktičan čovjek. Upravo zbog te svoje nejednostavnosti, stari je imao strpljenja da sluša i odgovora na sva moja moguća i nemoguća pitanja koja sam mu kao dijete mogao postaviti – i uvijek je imao odgovor za sve.

Jednom smo tako sjedili na vrhu Trebevića, kiša je usula iz neba i iz zemlje, a nas dvojica smo se skupili pod drvetom i čekali da prestane. Imao sam sedam – osam godina, sasvim dovoljno da imam mira kao puna vreća skakavaca i da ga konstantno nešto zapitkujem. Bilo je tu sigurno i nekih, za moje godine, prilično zrelih pitanja i njegovih veoma pametnih odgovora, ali takvih se ne sjećam. Kao da su otišla zajedno sa tom kišom. Sjećam se samo jednog od onih nemogućih pitanja: Hoće li se svaki moj san ostvariti?

Stari je, naravno, mogao sasvim lako i kratko da mi odgovori: «Neće», pa da pređe na neku lakšu temu. Ali to ne bi bio moj stari. Počeo je da mi objašnjava sa fizičkog, biološkog i još nekih aspekata i tada sam ga savršeno razumio. Sve je izgledalo tako jednostavno i logično, ali danas ne bi bilo šanse da to sve opet skopčam. Uglavnom, koliko se sjećam, objasnio mi je da kada sanjamo, slika koja se stvara u mozgu je zapravo je elektronski impuls, te samim tim je i materijalizovana. A ako je već nešto materijalizovano, zašto ne bi i postojalo u stvarnosti. Naravno, uz to je i izmislio neko pravilo o zabrani ostvarivanja ružnih snova, da bi izbjegao bujicu novih pitanja i rezimirao sa tim da ne vidi razloga zašto se moji snovi ne bi ostvarili, jer sam ja jedno dobro dijete te da su onda, automatski, i svi moji snovi dobri i da će se zbog toga brzo ostvariti.

Aviomodelarska radnja
U tom periodu smo stari i ja slučajno (opet se sklanjajući od kiše) naišli na aviomodelarsku radnju. Nalazila se u blizini Skenderije, a zbog malog i neuglednog izloga više je ličila na knjižaru i bila je prilično neprimjetna sa glavne ulice. Tu mi je stari kupio moj prvi model jedrilice. Bio je to mali avion od stiropora, koji se sastojao iz tri dijela, tako da ga je i klinac poput mene mogao odmah sklopiti i pustiti da leti. Tako je i bilo - avion je imao svoj prvi let sa Bistričkog mosta i nikada se više nije vratio. Završio je na krovu obližnje kuće. Naravno, čim sam vidio da je nešto što su moje ruke sklopile poletjelo, i to još kako – bio sam navučen za čitav život. Kako ja, tako i moj najbolji drug – stari.

Odmah sutra smo otišli i kupili još tri malo komplikovanija modela. Od ta tri, dva su čak i preživjela svoj prvi let, te je moja soba narednih dana nalikovala na nosač aviona. Avioni su letjeli po njoj sve dok im krila nisu popucala. Iduće sedmice smo opet bili u radnji i kupili zaista zahtjevne drvene modele, koje je trebalo sjeći i lijepiti, te postavljati elise na «gumeni» pogon. Ti su zaista bili dobri. Ako bi se bacili sa velike visine, mogli su satima da jedre, pogotovo ako bi ih elisa digla na još veću visinu. Tako smo ja i stari postali redovni gosti u radnji. Svaki vikend smo svraćali i kupovali neki avion. Pokušali smo i sa maketama, ali smo i odmah odustali – nisu mogle letjeti.

Moj prvi zmaj
Negdje pred sam rat, kada smo već bili dva iskusna aviomodelara, svratili smo do radnje. Prodavač, s kojim smo već odavno bili dobri drugovi, samo mi je pokazao u ugao radnje. Tamo su u kanti, kao kišobrani, bili pobodeni upakovani zmajevi koje je trebalo naknadno sastaviti. Bio sam oduševljen. O zmaju sam sanjao godinama. Viđao sam ga samo na televiziji i ovo je bio moj prvi susret sa njim. Zmajem se, za razliku od aviona moglo i upravljati, a nije mogao ni odletjeti negdje odakle ga se ne bi moglo uzeti. U kanti su bila dva modela: kutijasti (koji je izgledao kao leteći papirni sanduk) u plavom omotu i pravougaoni, standardni zmaj u crvenom omotu. U omotu su se nalazile rolna nekog tankog papira, zbog koga sam starog zezao da je isti kao i njegovi papirići za duhan, letvice od nekog lakog drveta kome se više ne sjećam ni imena i shema, po kojoj bi se svi ti neleteći rekviziti sklopili u jednog savršenog letača.

U tom periodu se i zaratilo. Stari je više vremena provodio na liniji, nego kući, a ja sam i dalje sanjao kako će jednom doći sa linije, nekim čudom će pucanje prestati, bit će vjetroviti vikend, idealan za puštanje zmajeva i oni će konačno da polete. Stari mi je mudro govorio da čekam jesen i rođendan, zbog vjetra, a i rat bi do tada mogao prestati. Bio je u pravu. Rat je počeo na proljeće i već se duboko zagazilo u ljeto i nije bilo ni daška vjetra, a nijedan me poklon ne bi više obradovao od leta mojih zmajeva. Nekako sam ih, u svojoj djetinjoj glavi gledao poput golubova mira – njihov let bi značio i prestanak rata.

Čekajući rođendan
Čekao sam rođendan. Kao i svako dijete, očekivao sam neko čudo za taj dan, a i sjetio sam se šta mi je sve stari ispričao na Trebeviću. Rekao je da će mi se svi dječački snovi ostvariti, a budući da mi nikad nije lagao, bio sam potpuno uvjeren da će zmajevi uzletjeti najesen.

Kako je vrijeme odmicalo i rat se zahuktavao, do jeseni su se dobrano istrošile sve one sitne rezerve koje su ljudi navrat-nanos kupovali pred sam rat. Cigareta je uveliko ponestalo. Ljudi su išli od vrata do vrata, ne bi li od nekoga izmolili bar jednu cigaretu. Starog sam više puta vidio kako eksperimentiše i siječe lozu ili bukovo lišće pokušavajući nadomjestiti duhan. Jedino mi nikako nije bilo jasno kako mu, kad mu je već nestalo duhana, nije nestalo i papirića za njega.

Uglavno, nekako se duguralo i do mog rođendana. Stari je bio kući, napolju je, istina, bilo prohladno, ali i vjetrovito. Sve je bilo idealno za puštanje zmajeva. Sačekao sam starog da se probudi i otrčao po zmajeve. Kako sam ih nosio, primjetio sam da su omoti, u kojima su bili, nekako drugačiji. Bacio sam ih pred starog i stao ispred njega, čekajući da počnemo sa poslom. Stari je samo zbunjeno pogledao u omote zmajeva, pa u cigaretu koju je držao u ruci, pa u mene...

Taj dan je vatra, na kojoj je mama ispekla nešto što bi se moglo nazvati ratnim rođendanskim kolačem, potpaljena drvenim dašćicama koje su trebale činiti konstrukciju mojih zmajeva. Stari je nesvjesno održao obećanje – san mi se ostvario i zmajevi su poletjeli za rođendan, samo što ih je rat natjerao da promijene agregatno stanje.