Sve što ste željeli znati o štitnoj žlijezdi

 Prim. dr. Renato Janušić

O tome koliko je štitnjača važna, koje sve procese i funkcije u čovjekovom organizmu ona reguliše, šta se dešava ukoliko je njena funkcija umanjena ili prekinuta, te na koji način tretirati hormonski debalans štitnjače i ostale anomalije koje se mogu javiti, razgovarali smo sa jednim od vodećih regionalnih stručnjaka kada su u pitanju bolesti štitne žlijezde, prim. dr. Renatom Janušićem iz Zagreba, tokom njegove posjete Sarajevu.

Prim. dr. Renato Janušić je spec. otorinolaringologije, hirurg glave i vrata, te iza sebe, u svojoj dosadašnjoj karijeri, ima desetak hiljada operacija i nekoliko hiljada operacija štitnjače (dr. Janušić je inače prvi hirurg koji je napravio endoskopsku operaciju štitnjače u Hrvatskoj).

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Koliko je štitnjača važna u čovjekovom organizmu, te koje sve funkcije i procese ona reguliše?
Janušić: Štitnjača je jako bitan organ u tijelu. Dosta je mala, nitko je skoro ne vidi, jer se ne može napipati – smještena je duboko u vratu i jako malo ljudi uopće zna da ona postoji, sve dok ne obole. To je žlijezda sa unutrašnjim lučenjem hormona štitnjače koji de facto reguliraju rad cijelog organizma.

Hormoni štitnjače pokreću i određuju brzinu rada organizma – to im je jedina funkcija. To vam je nešto slično motoru pokreće auto; koliko vi stisnete gas (to su ti hormoni), toliko brzo ili sporo auto ide, što znači – kad se poremeti njezina funkcija, u smislu loše proizvodnje hormona (pa ih ima ili previše ili premalo), čovjek to osjeti na cijelom organizmu.

Ako ima previše hormona, onda ste vi ubrzani, stalno vam je vruće, imate puno energije, ne možete spavati, pucaju vam nokti, kosa, jako puno se znojite... sve su to simptomi koji nisu karakteristični samo za određeno oboljenje i vrlo često ih ljudi ne primijete i nisu svjesni da su oni uzrokovani upravo poremećajem lučenja hormona štitnjače.

Ljudi sa hiperireozom, pojačanim radom štitnjače, u 19., pa čak i početkom 20. stoljeća znali završavati u mentalnim ustanovama jer se za bolest uopće nije znalo – završavali su i umrli tamo.

Suprotno od toga, kada štitnjača radi preslabo, tada se radi o jednom od najčešćih poremećaja štitnjače – kroničnom autoimunom tiroiditisu (autoimuni znači da vaš vlastiti organizam proizvede antitijela i napadne stanice štitnjače). U tom se napadu te stanice mijenjaju, uništavaju tkivo štitnjače, koja onda počinje raditi preslabo jer zdravih stanica ostane premalo. To se osjeti na način da je čovjek usporen, bezvoljan, stalno umoran, deblja se i dobiva na težini bez porasta apetita i promjene prehrambenih navika, nije mu stalo do ničega, stalno mu se spava itd.

Opet su sve to neki simptomi koje ljudi, ukoliko nikad ranije nisu čuli za to, niti imaju nekog u blizini sa sličnim problemima, uopće ne pripisuju štitnjači, pa čak i dobar dio doktora to ne pripisuje štitnjači, već se sasvim slučajno na kraju u nekim pregledima ispostavi da se radi o tome.

Radiosarajevo.ba: Na koje još načine štitnjača može oboljeti?
Janušić: Štitnjača, osim toga što proizvodi hormone, može oboljeti kao i svaki drugi organ – na njoj se mogu pojaviti različite promjene kao što su npr. čvorovi, koji onda mogu biti dobroćudni ili zloćudni. Ukoliko su dobroćudni, oni mogu već svojom veličinom izazivati poteškoće, zato što je štitnjača smještena u jednom području koji je jako blizu ulaska u grudni koš, gdje nema puno mjesta za širenje. Ukoliko imate duži vrat, onda se ona širi prema van, pa se javljaju tzv. guše. No, ukoliko je ona smještena malo niže, onda čak i ti dobroćudni čvorovi u tom uskom prostoru počnu pritiskati strukture koje se nalaze okolo. Jedna od njih je cijev za disanje, a odmah iza nje je cijev za gutanje, usljed čega se mogu javiti poteškoće sa disanjem i gutanjem, te stoga razlog za operaciju postaje upravo sam pritisak i veličina. Ono što je važno naglasiti jeste da u tom slučaju hormoni štitnjače mogu biti savršeno uredni. 

Ukoliko se pak radi o zloćudnim promjenama, tj. raku, onda ga treba tretirati kao i svaki drugi rak. Rak je zloćudna bolest od koje ljudi umiru ukoliko se ne liječi. Najčešće vrste raka koje pogađaju štinjaču su, takoreći, 'najbolje vste raka' nego bilo gdje drugdje u tijelu, jer su u pitanju tzv. spororastući, dobro diferencirani tumori, što znači da se razvijaju jako sporo i da rastu čak i do nekoliko godina, za razliku od ostalih koji se u toku razvoja tek od npr. mjesec dana ne mogu operirati.

Nikad ne možete govoriti o 100% izliječenju jer uvijek postoji onaj postotak ljudi koji dođu jako kasno, nakon dugog niza godina kada se bolest već proširila i kada više ništa ne možete napraviti.

Također, ove vrste raka se vrlo 'pravilno' šire, te uvijek zahvate prve limfne čvorove, pa onda tek sljedeće itd. i upravo se iz tog svog sporog rasta i razvoja jako uspješno liječe. Jedino liječenje je kirurško i kad vi napravite operaciju i izvadite cijelu štitnjaču zajedno sa čvorovima, isti čas osobi možete reći da je zdrava, za razliku od bilo kojeg drugog raka, tako da je ovdje postotak izliječenja nakon dobre operacije jako velik – čak 98%.

Radiosarajevo.ba: Nakon operacije su ljudi osuđeni na doživotnu hormonsku terapiju lijekovima. U kolikoj su mjeri ti lijekovi adekvatna supstitucija za prirodne hormone koje luči štitnjača?
Janušić: Tu imamo dva problema. Ti lijekovi, baš kao i svaki drugi lijekovi nisu točno ono što prirodno luči vaša žlijezda, jer smo u tom slučaju uspjeli naći samo dio aktivnog sastojka tog hormona, ali ne i cijeli. Nikad ne možemo napraviti ono što priroda napravi. Ali su ipak dobra zamjena jer djeluju gotovo jednako dobro kao prirodni hormoni.

Da bi lijek počeo djelovati i da bi se nadoknadili hormoni štitnjače tim lijekom, potrebne su minimalno tri sedmice.

Drugi problem je puno veći i ja to ljudima uvijek kažem: nisam za to da se vadi cijela štitnjača ukoliko se ne mora. Ukoliko postoji neki zdravi dio štitnjače, a ne radi se o raku (a ljudi to inače rade, a na koncu je tako i lakše jer je jednostavnije izvesti operaciju), dešava se sljedeće: jednom kad se štitnjača izvadi, vi ste prepušteni hormonskoj terapiji, te je u tom slučaju potrebno prvih šest mjeseci do godinu dana često vaditi hormone da se odredi točno koja doza je za tu osobu dobra i onda se to uzima čitav život. 

Međutim, potrebe za hormonima štitnjače nisu tokom cijelog života ili cijele godine jednake, nego se one mijenjaju, i to iz dana u dan – ne jako i ne puno, ali se ipak mijenjaju. To znači da, kada vi stalno pijete istu količinu hormona (jer ne možete svaki čas vaditi nalaze i kontrolisati količinu hormona u krvi), onda se dešava da imate ili previše ili premalo hormona, ali vrlo rijetko imate točno onoliko koliko treba. No, međutim, ukoliko vi ostavite dio štitnjače koja reagira na potrebe organizma, onda on proizvodi određenu količinu hormona, te je ta krivulja mnogo blaža – ljudi to puno bolje podnose i puno lakše žive. 

Radiosarajevo.ba: Kada govorimo o 'uzrocima' poremećaja štitnjače, svakako se na prvo mjesto stavlja genetska predispozicija. Možemo li onda u ovom kontekstu uopšte govoriti o prevenciji i da li je ona uopće moguća?
Janušić: Ova prevencija je identična prevenciji svih drugih bolesti. Mislim da na to jako puno utječu aditivi  iz hrane i nekakvi zagađivači iz okoline kojih ranije nije bilo - svi smo i jeli i živjeli puno zdravije, pa je takvih bolesti bilo puno manje. Ovo je posljedica modernog društva i to je razlog zašto autoimunih bolesti ima sve više.

Najčešća teorija, barem ono što znamo do sada, jeste da se bolesti štitnjače nasljeđuju. Puno češće obolijevaju žene od muškaraca i provlači se kroz obitelj – ukoliko netko u obitelji već ima problema sa štitnjačom, onda je veća vjerovatnoća da će neko iz rodbine dobiti sličnu bolest. 

No, ukoliko vi nastojite živjeti zdravo, osloboditi se stresa koliko to možete, zdravo se hranite, dovoljno spavate, uzimate vitamine – onda ste općenito puno otporniji jer organizam, ukoliko ga vi ne bombardirate svaki dan sa stresovima, toksinima ili utjecajima koji su štetni za organizam, ima snagu samoizlječenja kad mu se pruži prilika.

Radiosarajevo.ba: U kolikoj mjeri stres, brige i ono što nazivamo 'modernim načinom života' utječe na nivo hormona štitnjače?
Janušić: U svakom slučaju povećavaju zahtjeve i potrebe za hormonima. Stres i način života sami po sebi ne izazivaju bolest štitnjače, što se nekad krivo tumači i krivo misli, nego ju samo ubrzava. Stres i način života stoga samo puno brže to izvlače na površinu.

Radiosarajevo.ba: Koje je pretrage potrebno napraviti kako bi se pokazalo u kakvom je stanju naša štitnjača i njena funkcija?
Janušić: Svatko treba barem jednom u životu provjeriti hormone štitnjače, bez obzira na to ima li ili nema problema. Hormonski status štinjače bi stoga, po mom mišljenju, trebao biti među prvim pretragama i jedna od prvih obrada koje se rade nakon što se netko sa simptomima njenog poremećaja obrati bilo kojem doktoru.

Ukoliko su hormoni uredu, to ne znači automatski da je vaša štitnjača zdrava. Morate napraviti i ultrazvuk, kako biste bili potpuno sigurni, jer ovo je potpuno druga kategorija bolesti. Mora se provjeriti kako je štitnjača građena, te da li mimo ove bolesti postoji još neko oboljenje.

Ukoliko nalazi hormona nisu uredni i ako se posumnja na autoimunu boles, kronični tiroiditis, preporučuje se uraditi pretrage antitijela.

Antitijela štinjače se rade samo u slučaju kada se sumnja na autoimunu bolest, a ona inače, sama za sebe, ne znače ništa. Njih je dovoljno napraviti samo jednom jer antitijela za samo liječenje nisu bitna; vi ste dokazali da se radi o toj vrsti bolesti, dobili ste dijagnozu i ona se dalje liječi na drugi način.

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste autoimunu bolest hronični tirioditis. Kažite nam nešto više o tome.
Janušić: Jednom kada je dijagnosticirana autoimuna bolest u smislu kroničnog tiroiditisa sa smanjenom količinom hormona, ona dovodi do toga da vremenom, propadanjem zdravog tkiva, iz godine u godinu imate sve manje hormona.

Međutim, ono što ljudi zaboravljaju jeste da ta bolest ne izaziva samo smanjenu količinu hormona, već može dovesti do razvoja bolesti štitnjače kao što je tumor.

Dakle, u vezi sa prvom bolešću se može javiti i tumor i zato svim svojim pacijentima savjetujem da barem jednom godišnje rade ultrazvuk štitnjače, kako bi vidjeli da se uz ovu, nije pojavila i neka druga bolest. Dokazano je da se u 15% slučajeva kroničnog tiroiditisa javi i rak štitnjače. Ljudi misle da ako kontroliraju hormone i drže ih u granicama normale, to je to i ne treba ništa drugo raditi.

Čak i dobar dio doktora kaže – napravite hormone štitnjače i ako su oni uredu, onda je štitnjača zdrava – što apsolutno nije istina. Jeste zdrava kada je u pitanju proizvodnja hormona, što ne znači da se u njoj ne dešavaju neke promjene. Tumor je izraslina u štitnjači, a ostatak tkiva štitnjače je zdrav – i taj ostatak zdravog tkiva je sasvim dovoljan da proizvede normalnu količinu hormona, bez obzira na to što je jedan mali dio štitnjače bolestan ili ima izraslinu u sebi koja polako raste.

Dr. Renato Janušić

Radiosarajevo.ba: Možete li nam ukratko pojasniti samo značenje hormona štitnjače u nalazu?
Janušić: Nalaz sa povišenom količinom TSH (tiroidno stimulirajućeg) hormona u krvi znači da štitnjača radi slabo. TSH je najvažnije mjerilo; radi se o hormonu hipofize, naredbi mozga koliko hormona treba da se proizvede. Preko TSH hormona, mozak putem hipofize naređuje štitnjači koliko hormona da proizvede.

Kad je TSH visok, to znači da štitnjača proizvodi malo hormona i da mozak šalje signale da ona treba proizvoditi više. Ako je on jako nizak, to znači da štitnjača sama od sebe proizvodi previše hormona i mozak joj na taj način javlja da ih prestane proizvoditi. TSH je najvažniji zato jer se najsporije mijenja.

Ostala dva hormona (T4 -tiroksin i T3 - trijodtironin) se mijenjaju na dnevnoj bazi ili u samo par dana, dok se TSH mijenja tek za neke dvije do tri sedmice i on najbolje pokazuje kakvo je generalno stanje u organizmu. 

Radiosarajevo.ba: Mnogi se ljudi često najteže nose sa činjenicom da moraju uzimati lijekove čitav svoj život. Šta vi savjetujete svojim pacijentima u ovom slučaju?
Janušić: U cijeloj ovoj priči najveća tragedija nije u tome da vi morate uzimati neki lijek cijeli svoj život, jer svako od nas manje-više u određenom periodu života počne uzimati neke lijekove na koje je 'osuđen' do kraja života. Važno je shvatiti da vam ti lijekovi mogu pomoći na način da možete nastaviti normalno živjeti kao i dotad.

Uzmimo za primjer pozitivne priče hrvatskih sportašica: Janica Kostelić i Blanka Vlašić su imale hipertireozu – njihova je štitnjača radila prejako i imale su višak hormona. No, kako bi ih se što prije dovelo natrag na sportske terene, njima je kompletno uklonjena štitnjača i njih dvije su svoje najveće sportske rezultate napravile tek nakon operacije štitnjače.

Dakle, nije tragedija ako vama štitnjača ne radi normalno niti ako, u najgorem slučaju, ostanete bez nje. Često su moje mlade pacijentice koje imaju problema sa štitnjačom uplašene jer planiraju trudnoću... razloga za brigu nema, jer je i u tom slučaju moguće imati najnormalniju trudnoću i porod, tako da sve bude uredu. 

Obavezne pretrage štitnjače na početku svake trudnoće!

Kad smo kod toga, postoji jedna stvar koja se često zaboravlja, a i dobar dio ginekologa se ne pridržava toga: na početku svake trudnoće, bez obzira na to da li žena ima problema sa štitnjačom ili ne, nužno i obavezno treba provjeriti hormone štitnjače. Dokazano je da, ukoliko majka koja ne zna da joj štitnjača radi preslabo (nedostatak hormona štitnjače), začne, to se odražava na plod koji se razvija u prva tri mjeseca, pa je statistički dokazano da bebe koje se rode imaju smanjeni kvocijent inteligencije.

Ovo se dešava jako često jer žene boluju od neke bolesti koja im uopće ne stvara neke velike probleme, pa stoga i ne odu liječniku na pretrage. Ovo samo pokazuje koliko su ustvari hormoni štinjače bitni, kao i sama kontrola i redovni odlasci na liječničke pretrage prije samog začeća, ali i u toku trudnoće. Potrebno je naglasiti da ta terapija i hormonski lijekovi apsolutno nisu štetni za plod. 

Žene koje ne mogu ostati trudne, također obavezno moraju napraviti hormone štitnjače, jer poremećaj u lučenju hormona štitnjače vrlo često može dovesti do problema sa začećem. U tom slučaju nema nikakvih promjena u organizmu koji bi se mogli detektirati, već sama razina hormona tada usporava čitav organizam i sprečava začeće.