Stereotip "plavo - roza": Smiju li se dječaci igrati s lutkicama?

Što učiniti kad sin želi odijevati haljinice, kad djevojčica želi igrati nogomet, kad dječak želi upisati “male vezilje” i obožava s mamom peći kolače, a djevojčica želi ići u park u kompletnom kostimu Spidermana?

Da li da im roditelji dozvole ponašati se u skladu sa svojim željama, poput slavne Angeline Jolie, koja svojoj četverogodišnjakinji Shiloh dozvoljava da “bude dečko”, nosi kratku frizuru i odjeću za male fakine, ili da im pokušaju zabraniti takvo ponašanje, kako bi ih zaštitili od osude i ismijavanja okoline?

"Roditeljima savjetujem da puste svoju djecu da se vode vlastitim interesima i svojim sklonostima, i sve će biti u redu ako je roditelj miran s tim i prihvaća svoje dijete onakvo kakvo je. Dijete će možda biti povrijeđeno, suočeno s odbacivanjem i podsmijehom, ali ako ima podršku roditelja i mogućnost da samo odluči što će, bit će to trajna baza za život. Roditelj će tako pomoći djetetu prebroditi činjenicu da život nije fer, da se pomiri s tim da će ga i kasnije mnogi nepravedno osuđivati i prosuđivati, ali da treba ustrajati u onome što voli i u što vjeruje", kaže psihologinja Tatjana Radulović iz Centra Proventus za Jutarnji list.

Psiholozi: Očevi krhkost sinova vide kao napad na vlastitu muškost
Problem s djecom koja iskaču iz stereotipa, kažu psiholozi, nastaje ako roditelj ne prihvaća nestereotipno ponašanje svojeg djeteta, jer se tada dijete nalazi u velikom konfliktu. Najvjerojatnije će dijete, ističe psihologinja Tatjana Radulović, prestati s takvim ponašanjem, ali će izgubiti dio sebe i naučiti da uvijek treba biti “u kalupu”.

"Jedino u slučaju da roditelji tokom dužeg razdoblja primijete kako dijete ne prihvaća samo sebe, da djevojčica doista želi biti dječak ili obratno, odnosno da želi biti netko drugi, predlažem da potraže pomoć dječjeg psihologa kako bi se utvrdio uzrok. Najčešće se radi upravo o roditelju koji, svjesno ili nesvjesno, ne može prihvatiti svoje dijete kakvo je, na primjer majci koja je silno htjela kćer, a dobila je sina i slično - kaže psihologinja.

Djeca u 3. godini počinju graditi spolni identitet, odnosno postaju svjesna da postoje značajne razlike između dječaka i djevojčica. Još nemaju svijest o točno očekivanim obrascima ponašanja, a u svemu slijede roditelje i, posebno, stariju braću.

"Stoga nije neobično da dječaci koji imaju starije sestre silno žele odijevati haljinice jer ih u svemu žele imitirati, ili da djevojčice igraju nogomet sa starijom braćom. No, to je obično samo faza", kaže Radulović.

U tome najgore prolaze dječaci koji nisu glasni, probitačni i grubi.

"Mi smo još uvijek “rozo-plava” kultura, ali mnogo smo skloniji djevojčicama koje su haharice, nego krhkim i emotivnim dječacima. S tim, pak, najveće probleme imaju očevi, koji krhkost svojih sinova praktički doživljavaju kao napad na njihovu vlastitu muškost. A umjetno stvarati grubijana od jednog nježnog dječaka je, prema mojem mišljenju, zločin - ističe psihologinja Jasna Belamarić koja se u stručnom radu bavila stereotipima, osobito onima koji izravno utječu na djecu.

Posebna je zabluda, ističe, da takvo ponašanje djeteta ukazuje na njegovu kasniju homoseksualnu orijentaciju te da to treba “sasjeći u korijenu”.

- U svakom je slučaju strašno tjerati dijete da bude ono što nije. Ako je dijete determinirano da bude homoseksualac, ono će biti takvo bez obzira što mi činili. A iskakanje iz stereotipa u predškolskoj dobi nema nikakve veze s tim - kaže Belamarić.