Sophie Scholl: Heroina koja je rekla 'ne' Hitleru

“Kako možemo očekivati da pravednost prevagne, kada jedva da ima nekoga ko bi ponudio sebe individualno za pravednu stvar? Kako lijep, sunčan dan, a ja moram da odem.” Ovo su bile posljednje riječi mlade Nijemice Sophie Scholl koju je Hitler pogubio u februaru 1943. zbog širenja antinacističke propagande.

Sophie je imala samo 21 godinu kad su je zajedno sa bratom Hansom Schollom (24) uhvatili u dijeljenju antiratnih letaka na Univerzitetu Ludwig Maximilian u Minhenu. Na njima je pisalo o propasti njemačkih trupa u Rusiji i porazu kod Staljingrada koji se desio mjesec dana ranije. U trenutku kad Adolf Hitler bez milosti kosi sve protivnike režima, smrt zbog izdaje bila je neminovna presuda za dvoje mladih Nijemaca. 

Schollovi su, sa još nekoliko kolega, bili članovi otporaškog pokreta “Bijela ruža“. Prilikom ispitivanja, oficiri Gestapoa su mladoj Sophie ponudili nagodbu: da za dijeljenje letaka i sve antirežimske aktivnosti okrivi brata i ostale članove pokreta, a da joj zauzvrat život bude pošteđen. Nije pristala. Osuđeni su za izdaju sa još nekoliko kolega i saboraca i istog dana, 22. februara 1943. životi su im okončani na jednoj od 20 giljotina koje je Hitler naručio specijalno za izdajnike.

Svojim posljednjim riječima, koje na najjednostavniji, a istovremeno i najsnažniji način ilustruju veličinu njene žrtve, Sophie Scholl se u istoriju upisala kao heroina. Za posljednjih 70 godina po njoj su u Njemačkoj nazvane hiljade ulica i trgova, a slika devojčurka sa cvijetom na reveru postala je simbol hrabrosti i otpora, piše Blic.rs.

Giljotina na kojoj su Scholl i njeni saborci stradali, decenijama je bila zaključana u podrumu Bavarskog nacionalnog muzeja u Minhenu. Tek nedavno je nađena, a ovo otkriće pokrenulo je bujicu žučnih rasprava u Njemačkoj: Da li bi ovo smrtonosno oružje trebalo biti u centru izložbenog prostora posvećenog Drugom svjetskom ratu?

Hildegard Kronawitter, osnivač Fondacije Bijela ruža smatra da bi ozloglašena giljotina morala biti glavni izložbeni komad, i da bi se na taj način odala pošta stradalima i pokretu otpora.

"Ovakav artefatkt ne možete zaključati i praviti se da ne postoji. On treba da bude predstavljen javnosti u svom istorijskom kontekstu", objasnio je Kronawitter.

S njim se, međutim, ne slaže i Franc Joseph Miller (89), poslednji živi član “Bijele ruže“.

"Nasilna smrt Sophie i Hansa ne sme biti ničija zabava. Sjećanje na njih i njihovu žrtvu ne ostavlja me ni na tren. To nije stvar za izložbu", kaže on.