Prof. Margot Badran: Feminizam u islamu

„Impresionirana sam kako su žene u BiH zastupljene u raznim sferama i načinom na koji reagiraju, koliko su aktivne „ovo je živo mjesto“, rekla je u intervjuu  za Agenciju Fena prof. Margot Badran, istaknuta naučnica s Woodrow Wilson International Center for Scholars i The Alwaleed Center for Muslim-Christian Understanding, Georgetown University.

Razgovarala: Kanita Alijagić

„Svi smo zajedno i često razumijemo jedni druge bez obzira na to iz koje zemlje dolazimo. Žene razumiju dimenzije svojih života, razumiju da postoje potrebe koje nisu ispunjene tako da je poruka, mi smo s vama - vi ste s nama, zajedno smo. Svi bismo trebali podržavati jedni druge, ohrabrivati. Moramo znati više jedni o drugima, da dijelimo iskustva i učimo lekcije“, kazala je Badran.

Na pitanje, odakle interesovanje za feminizam, Badran je preformulisala pitanje u „zašto sam postala feministkinja“ i objasnila da tokom drugog talasa feminizma u Americi, kada je bila mlada, žene nisu imale jednake mogućnosti koje su imali muškarci. Iako su žene imale pristup nekim obrazovnim institucijama, nisu imale pravo na posao, pravo da dobiju kredit, ekonomska pitanja su bila problematična.

„Tu su također bila pitanja kako su nas tretirali u društvu, kako su nas shvatali. Mi smo nekako bili i izgubljeni u našem svijetu iskustava i percepcija. Vremenom se svijest o tome podizala. Sve to potaklo me da se okrenem feminizmu“, pojasnila je na početku razgovora Badran.

U to doba bila je studentica na Harvardu, specijalizirala je studije vezane za Bliski istok. S kolegama i kolegicama s drugih studija i univerziteta bavila se pitanjem rodnih studija, ravnopravnosti spolova, feminističkom aktivizmu, to je bio akademski izbor i to ju je potaklo.

Na pitanje zašto baš islamski feminizam, zašto ne egipatski, arapski, zašto je prefiks islamski, Badran je pojasnila da prva njena knjiga Feministički islam i nacija - kreiranje modernog Egipta, govori o Egiptu i egipatskoj historiji, po profesiji je historičarka, tako da je zainteresirana za konkretna iskustva, iskustva u jednom određenom kontekstu. Prva knjiga bila je posvećena tome.

Ističe da je to bio pionirski feministički pokret, početkom 19. stoljeća u Egiptu, a krajem 19. stoljeća te ideje su se počele nazivati feminističkim idejama, ravnopravnošću spolova, ravnopravnošću žena u društvu.

Njena druga knjiga Feminizam u islamu i religiozne konvergencije izdata 2009.godine, u vrijeme kada se pojavljuje fenomen se zove islamski feminizam. Postojali su argumenti o ravnopravnosti o kojoj govori Kur'an, hadisi, „tako da možete imati vaše feminističke argumente“ .

„Ono što sam željela da pokažem u ovoj knjizi, jest da na Bliskom istoku, naprimjer, ili u zemljama gdje je većinsko muslimansko stanovništvo, sekularizam je uvijek ostavljao mjesta za religiju“, kaže Badran.

Dodaje da u prvom dijelu knjige govori o Egiptu, općenito, o sekularnom feminizmu. S obzirom na to da se krajem 20. stoljeća rađa islamski feminizam u Egiptu, u knjizi također tretira iskustva drugih zemalja, kao što je Amenija, Alžir itd.

„Razlog zašto govorim feminizam u islamu  jest taj što je to široki pojam, ali sam ga stavila u historijski kontekst tako što sam dala primjere islamskog feminizma u drugim zemljama“, ističe ona.

Ravnopravnost žena u svijetu

Odgovarajući na pitanje koliko su žene ravnopravne u svijetu, ne samo u islamu, Badran pojašnjava da u zemljama Evrope, Amerike, postoji sekularno pravo. U nekim sredinama čak i u mjestima gdje postoji ekonomska i društvena ravnopravnost , zaposlenje, pravo glasanja na izborima, konkretno u Americi, u Kongresu nema jednak broj žena.

„Naime, postoji porodično pravo kao jedini zakon koji ima i religijski okvir. Kod muslimana postoji zakon, također i kod kršćana postoji zakon, ali u oba slučaja vi nemate ravnopravnost, zato što se ovi zakoni, u tom religijskom kontekstu, zasnivaju na patrijarhalnom shvatanju društva, porodice. Tako da je to najveće pitanje. U BiH vi imate sekularno porodično pravo za sve, oni to nemaju. To je jedan kamen spoticanja kada govorimo o ravnopravnosti spolova“, naglašava Badran.

Na pitanje da li je visokorazvijeni standard na Zapadu garant ravnopravnosti žena, Badran kaže da ne pravi poređenja o standardu.

„Na Zapadu imamo više nego oni drugi, ne posmatram na taj način, jer znam da bih voljela da je ravnopravnost više zastupljena u zemlji iz koje dolazim“, kaže Badran.

Govoreći o instituciji porodice koja je dovedena u pitanje u savremenom društvu, Badran je istakla iskustva koja ima iz Egipta jer je provela puno godina tamo  radeći određena istraživanja.

„U stvarnosti kako porodice žive u Egiptu to je nešto van svih okvira zakona. Postoji funkcionalna ravnopravnost u okviru porodice, ali hajdemo govoriti o srednjoj klasi. Imate dvoje ljudi koji zarađuju i ne možete imati dobar standard ako nemate ta dva prihoda“, kaže ona.

Funkcionalna ravnopravnost

Dalje pojašnjava da, tradicionalno, porodice na selu, porodice radničke klase su jedva podnosile taj teret.

„Danas imamo puno funkcionalne ravnopravnosti. Supružnici danas podjednako učestvuju u svemu. Sve više muškaraca uključuje se u odgoj djece, supružnici dijele poslove. Dešava se da je taj funkcionalni aspekt ispred pravnog.

Dodaje da u Maroku, kada se radi o pravnoj ravnopravnosti između žena i muškaraca, porodični zakon je zasnovan na religijskoj praksi. U Turskoj postoji sekularni građanski zakon, do 2002. godine svi su mislili da je turski zakon jednak, a ustvari je muškarac bio na vrhu porodice.

„Kada sam razgovarala s ulemom rekli su da taj zakon, tehnički nije islamski, ali u duhu i praksi jeste. Taj zakon odražava da i muškarci i žene imaju svoja zaduženja, ali islamska praksa je nešto što se primjenjuje. Porodica i život u porodici su dinamična pojava“, kazala je.

O bigamiji u islamu

Na uvijek aktuelno pitanje da li je bolje po šerijatu da muškarac može imati do četiri žena, ili biti slobodan a promiskuitetan, mijenjati partnere, imati ljubavnice, Badran je kazala da ne želi da govori o promiskuitetu, o tome šta je bolje, šta gore, jer su to individualni pristupi i pitanja.

„Nije na meni da presuđujem da li je dobro ili loše, znam da oni koji su konzervativni u muslimanskim sredinama govore o tome. Vi treba da živite svoj život prema onom što je ispravno za vas. Ne zadirem u taj prostor. Ja sam katolkinja i tamo imate određena pitanja koja su vrlo škakljiva“, naglašava.

Pojašnjava da postoji razlika između šerijata i islamske prakse. Šerijat znači stazu, put.

„Kada čitate Kur'an treba da vas vodi do principa i kako da se vi ponašate. Tekstovi Kur'ana govore da su to stubovi islama. Tekst je božanski, a zakon se zasniva na praksi. Iako ima nekoliko tumačenja fikha, poligamija je dozvoljena. Međutim, ukoliko pažljivo iščitate Kur'an i obratite pažnju na uvjete, onda je to (bigamiju) nemoguće provesti u praksi. Četiri žene da, ali pod određenim uslovima“, kazala je.

Naglašava da u Tunisu, ili Maroku poligamija više nije prisutna, u Egiptu je to još moguće, ali je pitanje vremena kada će i tamo nestati ta praksa.

Nasilje nad ženama nije dio vjere

Govoreći o nasilju nad ženama u razvijenim društvima i među visokoobrazovanim koje također postoji u drugačijem, prikrivenom obliku, te da li to ima veze i s religijom, Badran ne prihvata da je to dio vjere i ne želi da se to tako posmatra. Mišljenja je, kada se općenito govori o nasilju nad ženama, nasilju nad bilo kojim ljudskim bićem, ono može biti i iz etičkih ideologija.

Pojašnjava, da u Egiptu traje još  „arapsko proljeće“ i da je u pozadini toga i nasilje protiv žena, jer u vremenima revolucija žene se napadaju javno i to je nešto što se dešava iza scene.

„Bilo je puno nasilja nad ženama i to se veže za političku sredinu, previranja. Napisala sam članak Patrijarhalni ekstremizam u martu, kada je Vijeće za žene u New Yorku vodilo polemiku o tome da treba zauzeti stav o tome. Muslimanska braća u Egiptu koriste to tako, ne da osude nasilje, već da iznesu konzervativni pristup, da ne treba to u javnost iznositi naglas, da žene dobijaju ono što žele. Nekada ljudi koriste vjerske razloge, ali nasilje se vrši i nad muslimanima i nad kršćanima. Ali, mladi u Egiptu se zaista bore, ne prihvataju to i suprotstavljaju se tome“, rekla je Badran.