Mišljenje stručnjaka: Kako se nositi sa gubitkom voljene osobe

Gubitak osoba do kojih nam je stalo sastavni je dio naših života, te ne postoji osoba koja bar jednom, na bilo koji način, nije izgubila nekog s kim je bila bliska. Neovisno o tome radi li se o raskidima veza sa partnerima, prekidanju prijateljstava ili smrti naših najdražih, gubici su bolna iskustva koja vrlo često znaju negativno utjecati na psihofizičko stanje osobe.

Kako se suočiti sa emocijama koje se javljaju nakon gubitka voljene osobe, koje su to faze koje neminovno moramo proći kako bismo nastavili dalje, te zašto je upravo bol koju osjećamo mjesto na kojem trebamo i možemo da učimo kako da postanemo svjesniji sebe, razgovarali smo sa psihologinjom iz oblasti geštalt terapije iz Sarajeva, Mirelom Badurinom.

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Čemu nas uči geštalt terapija, kada je u pitanju prihvatanje stvari na koje ne možemo utjecati i onih koje našim djelovanjem ne možemo promijeniti? 
Badurina: Teorija geštalt terapije polazi od pretpostavke da se svaka osoba rađa sa prirodnim potencijalom da živi ispunjavajući i kreativan život sa svim što mu život donosi. Geštalt terapija nas uči konceptu zdravog funkcioniranja kroz spoznavanje svjesnosti o stalnom kreativnom prilagođavanju u 'ovdje i sada' kroz procese interakcije između intrapsihičkog i interpersonalnog, ali i šireg polja.

Mirela Badurina: Nema stresa ukoliko živite 'sada i ovdje'

Također nas uči da je čovjek dio cjeline, holizma i kauzalnih sve-veza, sveobuhvatnosti, da je dio prirode. A priroda je taj vječni sklad smjena ciklusa između rađanja i umiranja, vode i zraka, dana i noći, vidljivog i nevidljivog, simbioze i separacije, svjesnog i nesvjesnog, moći i nemoći, ispunjenosti i praznine, koja miri, naizgled ljudskom umu, nepomirljivo. Čovjek je dio te iste cjeline, istog sistema, isto kao što i svi dijelovi tijela pripadaju jednoj cjelini, jednom sistemu. 

Međutim, suvremeni čovjek pripada društvu prenaglašenog razuma. Čovjek se identifikovao sa svojim suverenim vladarom, razumom i alijenirao senzorne, duhovne, afektivne aspekte postojanja, te se tako otuđio od cjeline. Stoga i nepovjerenje u DRUGO i utrka za kontrolom, čak i onoga što ljudska volja ne može kontrolirati.

Suvremeni čovjek pripada društvu prenaglašenog razuma u stalnoj utrci za kontrolom

'Nesumnja' u to da nas život podržava

Radiosarajevo.ba: Kako prihvatiti taj determinizam da nekad stvari naprosto ne zavise od naše volje?
Badurina: Autentičnim osvještavanjem i prihvatanjem limitiranosti čovjekovog postojanja, limitiranosti njegove volje i kontrole (npr. ne možemo našom voljom izbjeći smrt, starenje, kontrolirati mnoštvo procesa koji se odigravaju u našem organizmu baš u ovom trenutku, a u svrhu života). Svjesni toga, ne preostaje nam ništa drugo nego prepustiti se i povezati se većim - prirodom.

Ovo traži od čovjeka otvorenost i poniznost. 'Nesumnja' u to da nas i život podržava, je mjesto gdje se možemo prepustiti, prihvatiti ono što promijeniti ne možemo, što ne zavisi od naše volje i otvarati se prema životnoj svrsi! Razmišljati bez svjesnosti predstavlja glavni problem ljudske egzistencije.

Ne postoji osoba koja nije nekoga ili nešto izgubila

Radiosarajevo.ba: Gubici su sastavni dio našeg života. Kako podnijeti, odnosno, na koji se način osoba može i treba (učiti) da se 'zdravo' nosi sa gubitkom voljene osobe, a da pritom ne ide u ekstreme autodestrukcije, ili negiranja?
Badurina: Da, gubici su sastavni dio života i univerzalni fenomen. S jedne strane gubici su prirodan proces odrastanja, sazrijevanja i starenja, te uključuju stalno kreativno prilagođavanje na svakodnevne 'neophodne' gubitke. Npr. rađanje je gubitak sigurnosti majčina trbuha, a tijekom života susrećemo se s gubicima osoba, odnosa, mjesta, stvari, vrijednosti, samopouzdanja, iluzija u koje smo vjerovali, slobode, djetinjstva, očekivanja… koje nas iz jednog svijeta vode u drugi. To znači da na svijetu ne postoji osoba koja nije nekoga ili nešto izgubila, te smo gledajući ovu činjenicu jednaki neovisno o spolu, naciji, rasi, mjestu i uslovima gdje živimo i koliko imamo. Zbog toga mislimo da su nam gubici bliski, da o njima mnogo znamo, te da se o tome i nema šta posebno govoriti. Ipak, kad doživimo gubitak ili smo sa nekim ko ga je doživio, postajemo nijemi i svjesni toga koliko malo znamo. Kako oni djeluju na čovjeka, na dijete, koje su posljedice…?

Sve što ne dovršimo, vraća nam se kao bumerang, a sve sa ciljem da dovršimo kako bismo krenuli dalje

Ali, da li nas je ikad iko u djetinjstvu, mladosti, obitelji, školi podučavao o gubicima? O tome najčešće šutimo i to najčešće radimo zbog vrlo prirodne potrebe za pripadanjem, zbog potrebe koja se zove 'izbjegavanje neugodnih osjećaja', a gubici su ponekad koncentrat neugodnih osjećaja. U pravu ste kada kažete da u takvim trenucima čovjek može ima tendenciju odlaska u ekstreme, auto/destrukciju, sa ciljem da se oslobodimo bola.

Važno je prepoznati i prihvatiti osjećanja koja se pojavljuju (tugu, bijes, krivicu, strah, besmisao…), te biti svjestan toga šta se desilo

Međutim, teško je jasno i jednoznačno definirati kako se 'zdravo' nositi sa gubitkom voljene osobe, ali ono što mogu reći, s jedne strane, osvještavanje neznanja kojeg postajemo svjesni kada izgubimo, kad se pojavi praznina, očaj napuštenost, kada usporimo, utišamo, možemo pristati da budemo i da kroz nju spoznajemo i postajemo.

S druge strane, biti svjestan šta se realno desilo, kako smo izgubili voljenu osobu, kako smo i da li smo mi utjecali na to, na koji način možemo djelovati, kako si možemo pomoći (npr. dozvoliti sebi rituale u kojima ćemo se opraštati od voljene osobe, pisati, crtati, dijeliti sa bliskim osobama, pokazati svoju tugu pred drugima, tražiti zagrljaj, razumijevanje). Nadalje, važno je prepoznati i prihvatiti osjećanja koja se pojavljuju (tugu, bijes, krivicu, strah, besmisao…), misli, pokret. Također, osjećaj pripadnosti zajednici koja je pojedincu važna (činjenica da imamo svoju porodicu, da pripadamo zajednici kolega na poslu…) ublažit će jačinu reakcije na gubitak. S vremenom, unutarnjom i vanjskom podrškom, dopuštanjem i razumijevanjem svojih osjećaja, misli i ponašanja, smanjit će se intenzitet bola, nekada i polako nestati. Dakle, iako je tugovanje bolan ponekad i traumatski psihološki proces, predstavlja normalnu i zdravu reakciju na gubitak voljene osobe. 

Iako je tugovanje bolan ponekad i traumatski psihološki proces, predstavlja normalnu i zdravu reakciju na gubitak voljene osobe 

Radiosarajevo.ba: Šta podrazumijeva sam proces tugovanja, koje su to faze u pitanju, te da li je 'neophodan' u smislu da se kroz njega mora proći kako bi se nastavilo dalje?
Badurina: Iz geštalt perspektive, tugovanje kao proces prolazi (ako ga ne ometamo-zautavljamo) kroz tri faze: predkontakt, kontakt i postkonakt.

Prva faza je faza šoka, nevjerica i desenzitizacije koje imaju funkciju da zaštite osobu od ozbiljne boli i postepeno pripreme organizam za sljedeću fazu. Faza kontakta je faza u kojoj se javljaju senzacije, bivamo ih svjesni, mobilišemo svoje resurse za djelovanje, suočavanje, shvatanje, razumijevanje toga šta se desilo, te prihvatanje. Bujica mješanih osjećaja, misli, ponekad vrlo intenzivnih, ljutnje, tuge, bola, praznine, bjesa, krivice, olakšanja, tjelesne tenzije, dio su ove faze. Kada osjećaji, misli i tenzija u tijelu oslabe, osoba je spremna da pređe u posljednju fazu, fazu restruktuiranja života do koje dolazi svjesnim i usmjerenim naporima, te ljubavlju da se nastavi dalje sa životom.

Dakle, svaka od ovih faza zahtijeva dovršavanje i napuštanje – gubitak staroga radi novoga, ulaska u sljedeću fazu i svaka zahtijeva svoje vrijeme. Dakle, to su normalni i prirodni procesi koji su dio žalovanja i ako im se svjesno prepustimo, krčimo put organizmičkoj samoregulaciji, te uspješno dovršavamo žalovanje.

Magično rješenje?

Priroda je uvijek mudrija od nas - sve što ne dovršimo, vraća nam se kao bumerang

Radiosarajevo.ba: Postoji li nešto što se nikako ne preporučuje raditi u tom slučaju, te šta vi savjetujete vašim pacijentima/klijentima? 
Badurina: Zapravo, ono što nije preporučljivo jeste praviti se 'pametan/a' jer je priroda zasigurno mudrija od nas i činiti napor da izvrćemo realnost, izbjegavamo neugodnost, negirajući i potiskući s uvjerenjem da ćemo izbjeći bol. Međutim, paradoks je u tome da što više pokušavamo da budemo ono što nismo (što bi 'trebao/la' da budemo), postajemo još više udaljeniji, odcjepljeniji od autentičnog sepstva. Neriješena tuga i žalovanje zbog gubitka voljene osobe vrlo lako može rezultirati depresivnim epizodama, te ako stanje potraje, i depresivnim i drugim poremećajima. Dakle, depresivnost je posljedica našeg poricanja neprijatne realnosti (izbjegavanje i poricanja osećanja tuge, usamljenosti i praznine) ili nerealističnog preuveličavanja i izobličavanja neprijatne realnosti (samoobezvređivanja, katastrofiziranja, podjcenjivanja sebe, a precjenjivanje drugog i sl.), te pretjerane ljutnje na sebe ili drugoga. Sve što ne dovršimo, vraća nam se kao bumerang, a sve sa ciljem da dovršimo kako bismo krenuli dalje. 

Ne postoji magično rješenje: neriješena tuga i žalovanje zabog gubitka voljene osobe vrlo lako može rezultirati depresivnim epizodama

Radiosarajevo.ba: Iako svaka osoba tuguje na sebi svojstven način, te je stoga i sam period tugovanja individualan, postoji li neki vremenski period tugovanja, odnosno prelomna tačka u kojoj je potrebno shvatiti da je konačno došao trenutak u kojem moramo nastaviti dalje 'kao da se ništa nije dogodilo'?
Badurina: Zbog velikih individualnih razlika među ljudima, važno je individualno procijeniti koliko je nekome njegov gubitak težak, što može vremenski produžiti proces žalovanja. Npr. ponekad reakcija na trenutni gubitak može pokrenuti i ostale gubitke, koje žalujuća osoba u svojoj istoriji ima kao nedovršene, potisnute. Teorije govore da nam je za zdravo žalovanje potrebno od tri od šest mjeseci, pa sve do dvije godine u zavisnosti od intenziteta privrženosti sa osobom koju smo izgubili, te da sve preko može ukazivati na razvoj poremećaja. Međutim, činjenica je da vrijeme može ublažiti neke rane i da može smanjiti tugu, ali vrlo često tuga zbog gubitka nama značajne osobe ostaje zauvijek. Uvijek ćemo osjećati prazninu u dijelu srca koje smo namjenili toj osobi. No bitno je znati da to mjesto niko ne može nadomjestiti, da dio osobe koju smo izgubili ostaje u onome koji ga voli I tako ostaju zajedno. I konačno, 'emocionalno premještanje'odnosi se na pronalazak prikladnijeg mjesta za njega/nju u životu preživjelog tj. u njegovom sjećanju, da bi se preživjelom omogućilo da  se okrene životu u ime ljubavi.

Razvoj je posljedica priznavanja onoga što JESTE. Dakle, ne možemo nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, jer, dogodilo se. 

Radiosarajevo.ba: Postoje li konkretne tehnike kojima osoba može pomoći samoj sebi?
Badurina: O tome smo već rekli kako osoba može pomoći sama sebi, ali jedna od korisnih tehnika u provođenju terapije s tugujućima je tehnika 'prazne stolice' iz geštalt terapije. Ono što je specifično za tu tehniku jest da osoba zamišlja da govori izravno osobi koju je izgubila u sadašnjem vremenu, te tako dovrši  zaustavljeni proces iz prošlosti.

Radiosarajevo.ba: Kako pronaći smisao u patnji, te na koji način učimo i spoznajemo sebe kroz bol?
Badurina: Svi znamo da je odrastanje bolno. Gubici se događaju cijeli život i prirodni su proces odrastanja. Također smo osjetili da smo otvoreniji kad patimo, ponizniji, svjesniji - jer smo sporiji, pažljiviji prema sebi i drugima. To je snaga koju spoznajemo kroz bol. Život počinje i završava se separacijom/gubitkom, a između je mnoštvo separacija manje ili više bolnih. Što uspješnije prolazimo kroz procese separacije, spoznajemo kroz doživljaj, spremnije i autentičnijie se susrećemo sa sobom i drugima i naš život postaje vibrantan. To je proces stalnoga postajanja.