Marinaleda: Socijalistička utopija usred Evrope

Marinaleda je gradić u Andaluziji na jugu Španije koji na površini od 25 kilometara kvadratnih broji oko 2.700 stanovnika. Ovo specifično mjestašce mještani zovu 'Mekkom za socijaliste' i 'komunističkom oazom u kapitalističkoj pustinji', piše Advance.

Naime, stanovnici Marinalede ne boje se izraziti svoja politička uvjerenja. Umjesto blještavih reklama i brendova – ulična umjetnost u obliku grafita i murala s porukama podrške i solidarnosti sa zemljama poput Kube i Venezuele. Ulice nose nazive slavnih boraca za radnička prava: Fermín Salvochea, Salvador Allende, Federico Garcia Lorca i Pablo Neruda samo su neka od tih imena.

Dok se ostatak Španije bori s domaćom oligarhijom i stranim bankama koje su preuzele zemlju, odluke u ovom gradiću donose se direktno demokratskim putem na sedmičnim sastancima koje obično pohađa oko 300-400 ljudi. Dok je nezaposlenost u Španjolskoj dosegla stopu od 27 posto, a u Andaluziji čak 35 posto, u Marinaledi je ostvarena gotovo puna zaposlenost. Navala za useljenjem je tolika da je uvedena lista čekanja za useljenje – a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u iduće dvije godine trebalo bi ih se izgraditi oko još 250.

Juan Manuel gradonačelnik je Marinalede od 1979. godine, a od 2008. zastupnik Ujedinjene ljevice u andaluzijskom parlamentu. Odrastao je promatravši siromašne radnike iz svoga kraja kako odlaze trbuhom za kruhom u Njemačku ili Francusku – „inače bi bili nezaposleni. Situacija je bila očajna. Bili smo okruženi privatnom zemljom. Andaluzija je nalikovala na Latinsku Ameriku: 50 posto zemlje bilo je u rukama 2 posto stanovnika. Zemljoradnik u Španjolskoj i zemljoradnik u Latinskoj Americi imaju istog neprijatelja“, tvrdi.

Che Guevara na zidu, palestinka oko vrata

Nakon Francove smrti 1975. godine, počeo je organizirati novi sindikat, radničku partiju i sedmične sastanke. Lokalno stanovništvo počelo je okupirati zemlju, na što bi ih policija uhapsila, no čim bi ih pustila cijeli proces počinjao bi ispočetka. Sam Gordillo završio je u zatvoru 7 puta, a dva puta je preživio pokušaj atentata od strane desničarskih ekstremista.

Prošle godine iskoristio je svoj imunitet kako bi sudjelovao u velikim akcijama krađe hrane iz supermarketa koju su potom dijelili siromašnima napominjući kako je sramotno to što 30 posto stanovnika Andaluzije nema za kruh dok se istovremeno hrana u supermarketima baca. U njegovom uredu ne nalazi se slika španskog kralja, već Che Guevare, i to odmah pored barjaka Republike Španije: kaže kako odbija simbole monarhije jer su u Marinaledi svi republikanci. Često se u javnim obraćanjima pojavljuje s palestinskim šalom oko vrata, a po pitanju vanjske politike također ističe svoje zalaganje za pravo na samoodređenje Sahrawi naroda u Zapadnoj Sahari.

Vlastita kuća za 15 eura mjesečno

Zemlja je kolektivizirana i prosječna plata za zaposlenike iznosi 1200 eura mjesečno. To se možda ne čini puno, no kad se pogleda cijena stanovanja koja kod njih iznosi 15 eura mjesečno, jasno je kako se s takvom plaćom može sasvim pristojno živjeti. Grad također osigurava pristup besplatnom internetu, vodi i jeftinoj skrbi. Fascinantan je i sportski sadržaj u ovom gradu s jedva 2000 stanovnika – dva nogometna terena, košarkaški teren, teren za tenis, squash i odbojku, te bazen. Svi su oni besplatno na raspolaganju stanovnicima (osim bazena za koji se plaća godišnja naknada). Marinaleda ima i svoju crkvu, no sudjelovanje u crkvenim aktivnostima je općenito slabo.

U ovom gradu ljudi sami sebi grade kuće, a jedan od njih je i 42-godišnji David Gonzalez Molina. Nakon što je najmanje dvije godine proveo kao registrirani građanin Marinalede, od lokalnih vlasti dobiva materijal potreban za izgradnju kuće, a tek nakon što ju izgradi počet će plaćati 15 eura mjesečno toj istoj vladi kako bi se refundirali troškovi korištenog materijala. Naravno, budući da ne znaju svi graditi kuću, vlasti u pomoć šalju profesionalne građevinare i arhitekte koji pomažu u izgradnji. Kuće se ne mogu prodati, čime se sprečava mogućnost profitiranja.

Jednom mjesečno u gradu se obilježava tzv. Crvena nedjelja (Domingo Rojo) kada netko na plenumu iznese ideju o tome kako bi grad mogao postati još bolji ili ljepši. Ukoliko ideja bude prihvaćena, volonteri obave taj posao. Nekad se radi o čišćenju ulica ili popravcima na kućama, a nekad i o gradnji kuće ili stvaranja umjetničkih djela (jedan od primjera je slavni mural Che Guevare). Nedavno je uvedena i tzv. Zelena nedjelja (Domingo Verde) čija je svrha promicanje ekologije.

Gradonačelnik Gordillo smatra kako mlade treba preusmjeriti od konzumerističkog društva prema drugim vrijednostima, solidarnosti i drugarstva.

Policija ovdje ne postoji.

„Prema španjolskom zakonu, mi bismo, prema broju stanovnika, trebali ovdje imati između 4 i 7 policajaca. No, mi ih ne želimo ovdje. Jer, baš zato što se sve zasniva na dobrovoljnoj bazi, jer se zajedno borimo i zajedno krojimo naše živote, postoji vrlo visok stepen koegzistencije“, objašnjava Gordillo.

„Mi smo trn u oku protivnicima jer pokazujemo da postoji alternativa modelu privatnog vlasništva. Priključivanje i podrška radnika iz drugih sektora čini političare i biznismene nervoznima. Prijete nam i žele nas ukloniti, no mi živimo u Europi i ne mogu nas fizički eliminirati kao što to rade u drugim, nerazvijenim dijelovima svijeta. Ovdje su na snazi sofisticiranije metode poput diskreditiranja, ucjena, hapšenja i sl.“, dodaje on.