Homoseksualnost u braku

"Uopće ne znam kako da to sročim. Volim svoju ženu. Volim svoju djecu. Potpuno sam zbunjen. Ne želim se rastati. Želim potisnuti i zaboraviti. Potražio sam pomoć jer sam mislio da se to nekako može izbrisati iz moje svijesti. Mislio sam da se uz pomoć hipnoze može, ne znam, nekako zaboraviti. Ali izgleda da ne ide tako lako. I dalje mislim na njega. Sreo sam ga na jednom poslovnom proputovanju. Sve je počelo kao neformalno druženje dvaju kolega. Popila se koja čašica više. On je prvi dao inicijativu, a ja sam prihvatio. Seks s njim bio je kao da su napokon stvari sjele na svoje mjesto. Zato mi i jest tako teško. Hoću li reći svojoj ženi? Na to ne pomišljam ni u ludilu. A opet, znam da ga ne mogu zaboraviti. Nemam pojma što da radim. Osjećam se kao u klopci. Krenuo sam na terapiju kako bih došao do nekih odgovora. Lakše mi je utoliko što znam da nisam ni bolestan niti usamljen. Ima nas još s istim problemom. Ali svoju suprugu ne želim ostaviti. Ne želim ni pomisliti kako bi reagirala kad bi doznala. Vjerujte mi, život mi se preko noći zapravo pretvorio u pakao" - priča je muškarca koji je u braku shvatio da je homoseksualac, o čemu piše Jutarnji list.

Identitet pomno skriva, jer za ono što se događa ne zna nitko od njegovih prijatelja ili članova obitelji. I dalje za javnost pomno gradi privid sretne obitelji i sa suprugom ima seksualne odnose. Iz straha da se ne dozna njegov identitet nije želio pričati telefonom niti slati mail. Njegovo svjedočanstvo novinarki Jutarnjeg lista smjela je ispričati njegova terapeutkinja medicinske hipnoze.

- Homoseksualnost u braku u Hrvatskoj pojava je češća nego što se misli - priča doktorica Legac. K njoj na terapiju dolaze muškarci u raznim fazama spoznavanja svoje seksualne orijentacije. Između ostalih i oni koji su tek u braku zadovoljili svoje esencijalne unutarnje porive i shvatili da je ono što zaista žele njihov vlastiti spol, a ne njihova supruga. To je skupina kojoj se život najčešće pretvara u pakao, jer su zbunjeni, ne znaju što da rade, ne žele priznati nikome da su zapravo gay, a i dalje vole svoju suprugu. Samo ne više na način kako bi to ona htjela.

U zemljama tradicionalnih vrijednosti
Većina muškaraca homoseksualne orijentacije već u ranom djetinjstvu spozna da im je draži vlastiti spol. No kako počinje odrastati i ulazi u adolescenciju, shvaća da tu činjenicu mora skrivati, jer za svijet nije poželjno ono što on stvarno jest.

Pritisak je, osobito u zemljama tradicionalnih vrijednosti, ogroman. Biti homoseksualac nešto je sramotno za većinu populacije. Mogu se čuti komentari poput - joj, šteta, a tak’ je zgodan dečko, ili jadna njegova mama. Takva su razmišljanja iz nekih drugih stoljeća, ali svejedno je homoseksualizam u Hrvatskoj i dalje stigma i za muškarce i za žene, navodi se u članku.

"Mladi muškarci koji su odrasli u takvom jednom emocionalnom ormaru odrastali su s idejom da nisu normalni. Bilo da su rođeni prije 40, 30 ili 15 godina na ovim prostorima, jer bojim se da se ovdje neće ništa liberalizirati u glavama stanovnika niti narednih 50 godina. Kad ste tako primjerice mladić od nekih 18-20 godina, počnete si tražiti dečke preko interneta, a za javnost imate curu koja vam je zapravo najbolja prijateljica. Oni koji imaju mogućnosti sele se u Berlin ili London gdje ih nitko ne osuđuje jer su javno ono što jesu" - priča doktorica.

Homofobi - prikriveni homoseksualci
Prema njezinim riječima, postoji i skupina koja je zapravo najgora od svih, a to su oni koji nikada nisu ostvarili svoje gay fantazije. Oni su “na van” pravi macho frajeri, hvale se svojim seksualnim pothvatima s mnogobrojnim ženama i mrze homoseksualce.

- To su homofobi. Boje se svojih seksualnih poriva i da netko ne shvati o čemu on zapravo mašta. Tri su puta glasniji u osudi homoseksualaca nego svi ostali, kako bi se dokazali. To je već opasna psihopatologija - navodi doktorica.

Oženjeni homoseksualci
Ona zadnja skupina je ujedno i - najtužnija. Muškarci su to koji su cijeli život potajice gledali gay pornografiju, možda se i samozadovoljavali na nju, ali nikada to nikome nisu priznali. Oženili su se, neki dobili i djecu, a onda u nekom trenutku popuštanja samokontrole imali seksualni odnos s drugim muškarcem. Tek nakon toga shvatili su da je to ono pravo i ono što žele.

"Istodobno imaju ogroman problem jer vole svoju ženu i djecu, zbunjeni su, nemaju pojma što da rade. Što je najgore, postaju sve agresivniji prema svojoj partnerici. Jer događa se da ih žena više uopće seksualno ne privlači, a osjećaju da im je obveza ispuniti bračne dužnosti. Tada svoju suprugu, ni krivu ni dužnu, počinju prvo prezirati, a onda je i zamrze. Svaki preljubnik koji ima seksualne odnose sa svojom ženom, a to ne želi, na kraju je i zamrzi.

Rješavanje osjećaja krivnje
Denisa Legac kaže da svim svojim klijentima preporučuje iskrenost. Njih 99 posto je, naravno, ne posluša.

"Na terapiji tada slažemo stategiju kako bi pacijent shvatio što mu je potrebno da u životu ima balans. Iako sam ja kao terapet protiv neiskrenosti, počinjem zajedno s njima slagati kockice. Skida se osjećaj krivnje, jer tada se rade i krivi potezi, pričamo otvoreno. Prvo što ih pitam jest koriste li kondome. Kao terapeut želim ga zadržati na terapiji kako bi se naučio i odgovornom ponašanju. Naravno da bi muškarac koji je shvatio da ga privlače drugi muškarci iskreno trebao popričati sa svojom suprugom. Ali svijet tako ne funkcionira - zaključuje doktorica.

No, može li se tako živjeti? Neki tako žive do smrti. Fino dozirajući laži u istine, neki muževi drže svoje supruge podalje od istine zauvijek. S tim se dr. Legac ne slaže, ali joj je draže da joj takvi muškarci dolaze u ordinaciju kako bi njih i njihove partnerice držala dalje od bolesti, jer će taj muškarac i dalje imati odnose izvan braka.

Postoje i oni muškarci koji ženama kažu istinu. Ona je tada luda od boli, povrijeđena, plače, život joj se raspao u milijun komadića. Takvim parovima prvo zabranim da kažu ikome drugom. Ako kažu primjerice njezinoj majci - sve je gotovo. Lagano, korak po korak, učim ih da shvaćaju vrijednosti koje još uvijek imaju zajedno. On je i dalje dobar otac, dobar muž, nije odmah nestalo sve dobro među njima. Ako prežive terapiju koja u prosjeku traje godinu dana, onda imaju šanse za novi početak - kaže ona.