FOTO: Sara Bahai, prva vozačica taksija u Afganistanu

Četrdesetogodišnja Sara Bahai odrasla je u svijetu u kojem žene nisu imale slobodu ići u školu, raditi, imati karijeru. No, nakon pada talibanskog režima, počela je voziti taksi u Mazar-i-Sharifu, četvrtom po veličini gradu u Afganistanu, piše New York Daily News.

Prva vozačica taksija junakinja je u očima drugih žena u svom gradu, ali izaziva zgražanje muškaraca.

Sara je oduvijek vjerovala da može živjeti nezavisnim životom. Čim joj se pružila prilika završila je profesionalni kurs vožnje, položila i kupila sebi auto. Sada zarađuje pet funti po danu vozeći mušterije po svom gradu.

Sara kaže: "Kada žena uđe u moj auto i nasmiješi mi se, znam da je ponosna na mene. Mislim da im je drago da barem jedna žena živi samostalnim životom. U mom taksiju, mogu slobodno razgovarati. Osjećaju se ugodno dok pričaju o svojoj o porodici, muževima, dok se šalimo".

No, Sarinu vožnju ne prihvaćaju svi. "Moje muške mušterije nikada nisu zadovoljne sa mnom. Oni vjeruju da je to potpuno neislamski, da žena vozi taksi, imaju vrlo primitivno razmišljanje. Optužuju me da sam loš primjer za žene i neugodne riječi dolaze iz njihovih usta. Ali, ja ne padam u depresiju. Ja im kažem što mislim. Žena koja vozi auto nema veze s religijom i njihova mišljenja su smiješna".

Sara ima mračne uspomene na svoje djetinjstvo. Sjeća se suza i tuge iz ratnih godina i progona, a otac joj je poginuo prije 36 godina. Odrastanje je za Saru bilo lakše dok se oblačila poput dječaka i djelovala mangupski, jer je bilo teško biti žena u talibanskoj zemlji.

"Kao klinka bila sam prava mangupica. Nosila sam odjeću dječaka. Nitko nije mogao reći da sam djevojčica. No, moji roditelji su podržavali moju ličnost i dali su mi slobodu da živim svoj život kako sam htjela. I u vrlo konzervativnom Afganistanu bila sam sretna da imam roditelje poput mojih".

Sara nije imala previše interesa za igru s lutkama i često se igrala bratovim automobilima. Kada je odrasla i konačno prvi puta sjela za volan osjećala se kao da leti. "Kada sam prvi puta vozila automobil osjećala sam se kao da mi je neko dao krila. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Bilo je tako lijepo. To je bio auto naših komšija i odvezla sam se samo nekoliko milja po našem kvartu, ali i to je bilo dovoljno. Navukla sam se. Nakon toga odlučila sam kupiti vlastiti automobil".

Dozvolu za rad Sara je dobila 2002. i počela voziti svoju crvenu Toyotu Corollu DX. Nakon toga, odlučila je zarađivati više novca za svoju porodicu i počela raditi puno radno vrijeme.

"Kada su me prvi puta vidjeli da vozim taksi, smijali su mi se. Ali, to me nije odvratilo. Bila sam uvjerena u svoju odluku. Htjela sam pokazati svijetu da na ženama u Afganistanu nije samo da se udaju i imaju djecu. Mi možemo raditi, brinuti se za sebe i biti nezavisne".

Za vladavine talibana, između 1996. i 2001., nametnuta je stroga verzija islamskog zakona o zabrani svim afganistanskim ženama da rade i da se školuju, te su morale obavezno nositi burke kada su izlazile iz svojih kuća. Dok se većina žena u Afganistanu udaje u dobi od 22 godine, Sara je odlučila svoj život posvetiti brizi za 60-godišnju majku i pomoći sestri u brizi za njenih sedmoro djece, nakon smrti njenog supruga 2000., za vrijeme rata protiv talibanskog režima.

"Nekoliko muškaraca me pitalo da se udam, ali nikada nisam pristala. Ne žalim zbog toga. Nakon smrti mog oca, nije bilo nikoga ko bi nas prehranio ili zaradio novac, tako da sam preuzela tu ulogu".

Sara ima šest sestara i sedmoro braće. Ona je jedina koja nije udata. No, Sara je gledala svoje sestre u vrlo nesretnim brakovima, toliko nesretnima da je Sara usvojila dva sina svoje sestre koji danas imaju 12 i 18 godina i idu u školu, jer muž njene sestre je bio narkoman i nikada ne bi priuštio sinovima školovanje. Dječacima je bolje sa Sarom, koja zarađuje dovoljno da ih nahrani, obuče i školuje.

Sara je sada poznata u Mazar-i-Sharifu i postala je omiljena taksistkinja za žene putnice. Ona čak ne plaća mehaničara za popravak automobila: sama ga popravlja.

Ova hrabra žena priznaje da je imala sreće i nikad se nije suočila s prijetnjama talibana, ali zna da su mnoge žene još uvijek prestrašene kako bi učinile barem jedan korak izvan svog doma.

"Poboljšanje dolazi korak po korak. Iako afganistanske žene sada mogu ići u školu i mogu raditi, još uvijek postoji veliki postotak žena koje nisu svjesne svojih prava. Ima tu još mnogo posla da bi se poboljšao život afganistanskih žena i želim učiniti sve što mogu kako bi se to promijenilo".

Uz opće izbore koji se bliže kraju, Sara očekuje velike promjene pod novim predsjednikom. "Vlada treba posvetiti veliku pažnju na mir i sigurnost žena. Ženama treba dati veći ulogu u našoj zemlji. Mi bismo trebale imati ista prava kao i žene diljem svijeta. Nadam se da će vlada unijeti pozitivne promjene".

Sara doprinosi blagostanju afganistanskih žena koliko god može: nedavno je otvorila svoju autoškolu. Već ima tri učenice, ali sve je više zahtjeva svaki dan. Ona sanja o tome da iz njene autoškole izađe hiljade žena koje će voziti taksije širom Afganistana.