Da li dječaci treba da budu dječaci, a djevojčice - djevojčice?

Kanadski bračni par Witterick nedavno je privukao međunarodnu pažnju zbog odluke da svoje novorođenče nazvano Storm odgaja kao rodno neutralno, odbivši da bilo kome, čak i najužoj rodbini, otkrije njegov pol. 

''Svi prvo pitaju da li ste dobili dječaka ili djevojčicu, ali ako zaista želite da upoznate nekoga, ne pitate šta ima među nogama'', izjavila je mama Kathy Witterick.

Ni 'on' ni 'ona', već 'ono' 

Ono što je iznenadilo Kanadu i mnoge druge, u Švedskoj je praksa u javnim dječjim vrtićima poput 'Nicolaigardena' i 'Egalie' u Stockholmu, gdje država 'eksperimentiše' s rodnom neutralnošću.

Godine 1998. parlament je obavezao škole da se bore protiv rodnih stereotipa i tražio dodatno obrazovanje za osoblje u vrtićima kako bi što uspješnije približili djeci ideju jednakosti. Djeca se igraju lutkama bez naglašenih seksualnih atributa, izbačene su roza i plava boja, a umjesto bajki poput 'Pepeljuge' koje pothranjuju rodni stereotip, slušaju priče o gay i lezbejskim parovima, usvojenoj djeci i samohranim roditeljima, piše B92.net.

Za razliku od drugih zemalja, gdje je vaspitačica u dječijem vrtiću isključivo žensko zanimanje, u Švedskoj je 30 posto vaspitača. Umjesto riječi 'djevojčica' i 'dječak', tamo djecu od 1 do 6 godina starosti uče da koriste neutralnu 'prijatelj', a umjesto zamjenica 'han' i 'hon' (on i ona) od prošle godine uvedena je neutralna 'hen' (ono) pozajmljena iz finskog jezika. Iako je 'hen' izazvala mnogo negativnih reakcija, a romanopisac i novinar Jan Gilou optuživao feministkinje da žele da unište jezik, riječ se već odomaćila u Riksdagu (švedskom parlamentu) i vodećem listu Aftonbladet. 

Da li dječaci uopšte trebaju da budu dječaci, a djevojčice djevojčice, pitaju Šveđani, koji su na Svjetskom ekonomskom forumu 2010. zajedno s još tri nordijske zemlje proglašeni prvim u svijetu po pitanju rodne jednakosti i pionirima u legalizaciji homoseksualnih veza. Kada je sedamdesetih godina prošlog vijeka švedska vlada počela da aktivno promoviše ženska prava, feministkinje nisu ni slutile koliko će to daleko dogurati: u Riksdagu danas ima 45 odsto žena, za razliku od SAD-a gde ih je 17, u Njemačkoj 33, a u Japanu 11 odsto. 

Od 24 ministra u vladi, 13 su žene, a u upravnim tijelima švedskih kompanija ih je 27 odsto, za razliku od 12 odsto u drugim naprednim zemljama. Očevi aktivno učestvuju u podizanju djece, koje počinje naizmjeničnim uzimanjem porodiljskog odsustva. Ono traje 480 dana, jednako i u slučaju usvajanja djeteta, za razliku od SAD gdje majke imaju nula dana ili Japana i Njemačke sa samo 98 dana. 

Zahvaljujući razvijenoj socijalnoj pomoći, lakše im je nego drugima da usklade posao i porodicu, a rezultat se vidi u jednom od najvećih priraštaja u Evropi. 

Feminizam kao vrsta 'državne religije'

Šveđanke imaju više univerzitetskih diploma od Šveđana, njih 47 odsto u odnosu na 26 odsto muškaraca. U nekada tipičnim muškim zanimanjima kao što su ljekar, pravnik i novinar, danas je jednako ili više žena. U predominantno muškim zanimanjima kakvo je vatrogasac, gdje ih je samo 3 posto, posebnim programima se ohrabruju žene, iako se neki bune zbog obaranja standarda, naročito u fizičkoj spremnosti. 

Katalog igračaka jednog od najvećih švedskih proizvođača Top-Toya pun je dječaka s lutkama i djevojčica s oružjem, a i porno industrija se prilagođava ženskom poimanju erotike, piše američki magazin Time. 

Od obrazovanja, medija i sporta, do seksa, kupovine, čak prilagođavanja jezika, ova skandinavska zemlja – komentariše Time – na nov način se igra s granicama koje tradicionalno definišu pol. U odnosu na feminističke ciljeve kao što su jednakost u zaradi i u društvu, otišla je korak dalje, gdje pol kao takav nije više važan. 

Za one koji podržavaju ovu ideju, taj proces je brisanje zaostalih tragova seksizma i dobar primjer onima u svijetu kojima je stalo do rodne jednakosti. Za kritičare, koji tvrde da je feminizam postao neka vrsta državne religije, Švedska je stigla do same ivice ideje o ženi i muškarcu. Ona nije model za zapadna društva, nego opasan eksperiment iz političke korektnosti koji negira biološku realnost, tvrde kritičari. 

Da li se stvara nedefinisana siva zona? 

''Imam utisak da su političari odlučili da nas promijene'', kaže kolumnistkinja Elise Kleson, ''kao da žele da nam se uvuku u svijest i promijene je''. 

Elise tvrdi da osjeća određenu predrasudu sredine prema sebi zbog odluke da napusti posao zbog podizanja djece. 

''Prije smo bili zarobljeni u muškim i ženskim ulogama, a danas se stvara neka nedefinisana siva zona u kojoj niste ni muško, ni žensko. Ili se muško pretvara u žensko'', kaže Par Strom, predstavnik dijela muškaraca koji se osjećaju ugroženima i ne snalaze najbolje u novim vremenima. On tvrdi da u javnom diskursu nema mjesta za raspravu o tim pitanjima, a antifeministi su se pretvorili u anonimne blogere, jer se plaše da će izgubiti posao, ako izađu u javnost imenom i prezimenom.

''Postali smo zemlja jednog mišljenja'', tvrdi Strom u Timeu. 

Pa ipak, većina Šveđana drugačije poglede na ovaj proces smatra neizbežnim folklorom, koji ne može da ugrozi opšti cilj, i na demokratskom jelovniku jednog dana rodna jednakost će biti jednak korak kao što je to danas pravo glasa, zaključuje u Timeu autorica Lisa Abend, ali iz američke perspektive ipak pita: ''Da li je insistiranje Švedske na rodnoj neutralnosti zaista plemenit projekat ili se s političkom korektnošću ide u drugu krajnost?''