Tužna priča kujice koja je 'pogriješila': Molimo vas da nas sterilišete!

Ma koliko ljubitelji životinja, ali i veterinari, na sve strane naglašavali važnost sterilizacije kućnih ljubimaca, i dalje ima vlasnika koji bi je radije zanemarili i leglo mačića ili štenaca ostavili na ulici. Kako sve to izgleda iz perspektive jednog psa, "ispričaće" nam jedna kujica, koju su vlasnici prije nego što se oštenila otjerali...

O njoj se sada brine Udruženje Beta Beograd i već neko vrijeme volonteri pokušavaju da joj nađu dom, piše portal Životinje.rs.

"Živjela sam sa svojom porodicom, voljeli su me, a ja sam još više voljela njih. Imala sam svoju kućicu, ali su mi vjerovali i puštali me da izlazim i šetam van dvorišta. Tako sam i upoznala svoju simpatiju... Nešto manje od dva mjeseca od tada, moja porodica i ja krećemo na put. Nisam do tada imala prilike da se sa njima vozim automobilom i da putujem, pa sam se radovala novoj avanturi. Dopalo mi se druženje u automobilu sa najdražima...

Počeo je jak pljusak, ali me nije bilo briga, bila sam srećna. Odjednom, automobil se zaustavio. Vrata su se otvorila i oni su počeli da me guraju da izađem napolje. Nisam znala šta se dešava, ali izlazim, pa nisam ja mala, ne plašim se kiše!

Pogledam ih upitno, a oni ne trepću! Potpuno neočekivano, vrata automobila se zatvaraju, ja ostajem na kiši i zapljuskuje me voda sa točkova... Ma, sigurno moraju nešto da završe i onda se vraćaju po mene. Čekaću ih... Čekam već dugo, mokra sam i malo mi je već i hladno. Odlučim da prošetam...

Krenula sam prema nekom svjetlu i ugledala jednu prodavnicu. Skupila sam se ispod strehe i riješila da tu sačekam svoju porodicu. Prišla mi je jedna djevojka, pomazila me po glavi, ali ja sam se uplašila. Pa, ne poznajem je! Prolazilo je dosta ljudi pored mene, ali me je malo ko pogledao... U jednim trenutku ugledala sam djevojčicu i njenog tatu kako prilaze. Skočila sam da se poigram sa djevojčicom, jer djecu mnogo volim. Izgleda da se to nije svidjelo njenom tati, pa me je iz sve snage šutnuo u stomak.

Ljudi moji, takav bol nisam nikada osjetila! Cvilim, a plašim se da će me neko čuti i otjerati...

Primijetila sam da se malo teže krećem i da sam se ubucila, a sada mi je postalo jasno i zbog čega! Pa, biću mama, čekam bebe! Šta će biti sa njima, kako da ih zaštitim, gdje da se sklonimo? Povrh svega, stomak ne prestaje da me štipa…

Udubila sam se u teške misli, kada sam primijetila da mi prilaze neke nepoznate djevojke. Gledaju me, ne sklanjaju pogled… Nije valjda da će me ponovo neko povrijediti? Kada mi je već krv u žilama zaledila od straha, jedna od djevojaka me podiže u naručje. Ispostavilo se da su one baš fine. Načula sam kako su između zuba kiselo procijedile "Samo što se ne okoti... ". Prišla im je i prodavačica i ispričala za incident sa "nervoznim tatom". Kaže sve je vidjela, ali se plašila da mu bilo šta kaže...

Kada sam ušla u automobil djevojaka primijetila sam da po sjedištima ima prosutih granula, prekrivača i ponjavica koje mirišu na druge pse. Pomislila sam da se životinje ovdje baš često voze, i da vjerovatno mogu da se opustim. Zaspala sam od umora… Probudila su me jaka svjetla i shvatila sam da se nalazim u ordinaciji veterinara. Bila sam u jednoj sličnoj, ali odavno... Oko mene su se skupili ljudi i gledali me u nevjerici. Mislim se, spasite mi bebe, ja nisam toliko važna... Osjećam da se bliži trenutak kada će moji mališani da izađu napolje. Srećna sam i uplašena u isto vrijeme.

Džindžer

Počelo je... Prva beba izlazi, ali je ne čujem. Govore mi kako za nju nema nade... Druga isto! Na kraju ih je bilo 6... Djevojke su ih masirale gazom kako bi prodisali, ali to se nije desilo... Dalje se ne sjećam ničega. Toliko sam bila tužna... Nije mi bilo jasno gdje sam pogrešila, šta sam uradila pa mi se ovo dogodilo?

Dani su prolazili, a ja sam i dalje tugovala. Djevojke su me svakodnevno mazile, ljubile i tješile, ali nedostajali su mi mališani. Nikako iz glave da izbacim tu sliku, kao kiflice poređani, jedno pored drugog, a svi tihi... Veterinar me je sterilisao, kako mi se ova ružna epizoda više nikada ne bi ponovila... Tada sam shvatila da od mene očekuju da se odazivam na ime Džindžer. Svidjelo mi se! Nisu me tako zvali ranije, ali nema veze.

Čula sam kako me djevojke nemaju gdje, kažu gužva je u pansionima, a one su "švorc". Već nekoliko dana mi traže dom, ali ništa... Tek sada znam da više zasigurno ne pripadam ljudima kod kojih sam odrasla. Sada nemam dom, nemam vlasnike, nemam hranu…

Šta će sa mnom biti sutra, ne pitajte me...