Bez nje nekada nije bilo bosanske svadbe: Znate li šta je sehara?

Drveni sanduci obloženi kožom i ukrašeni metalnim detaljima jedan su od najprepoznatljivijih predmeta tradicionalnog namještaja na Balkanu. Njihova pojava veže se za 18. stoljeće, period osmanske uprave, dok su najveću popularnost i umjetnički razvoj doživjeli krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Sehare su najčešće izrađivane od jedne ili dvije drvene daske koje su međusobno spajane posebnim tehnikama, a zatim presvlačene jarećom ili telećom kožom. Poseban izgled davali su im polukružni poklopci, koji se smatraju odrazom renesansnih utjecaja u oblikovanju. Rubovi sanduka bili su dodatno zaštićeni metalnim trakama pričvršćenim ukrasnim ekserima s poluloptastim glavama.

Iako su prvenstveno služile za čuvanje i prenošenje stvari, sehare su imale i veliku estetsku i simboličku vrijednost. Imale su bočne metalne ručke, mogućnost zaključavanja katancem, dok su unutrašnjost često ukrašavali šareni papir ili tanko platno. Najviše ukrasa nalazilo se na prednjoj strani sanduka.

Trending

Osiguranik ste ZZO KS. Možete li dobiti hitnu medicinsku pomoć u drugom kantonu ili entitetu?

U domaćinstvima su bile nezaobilazne. U njima se čuvala odjeća, novac, porodične dragocjenosti, ali i žitarice i brašno. Koristile su se i prilikom pripreme hrane, posebno za zaštitu namirnica od vlage i insekata.

Posebno važnu ulogu sehare su imale u svadbenim običajima. Djevojke su u njima prenosile svoju spremu, darove namijenjene budućem suprugu, svekru, svekrvi i ostalim članovima porodice.

Sam naziv sehara potječe iz arapskog jezika, a u bosanski jezik stigao je preko turskog, gdje označava sanduk obložen kožom i ukrašen metalnim okovima.

Priprema svadbenih darova bila je poseban porodični događaj. Pokloni su se slagali u bogato ukrašene bošče, četvrtaste komade svile izvezene zlatnim koncem, poznatim kao klobodan. U njima su se nalazile košulje, veš, čarape, a za ženske članove porodice i marame. Bošča se zatvarala spajanjem sva četiri ugla, poput pisma, a takav dar nazivao se boščaluk.

Boščaluci su se u seharama prenosili iz djevojačke kuće u dom mladoženje. Sa sobom nisu nosili samo odjeću i poklone, već i porodičnu čast, običaje, ljubav i uspomenu na jedno prošlo vrijeme.

Danas su sehare vrijedan dio kulturnog naslijeđa Sandžaka, Bosne i Hercegovine i šireg balkanskog prostora, kao svjedoci zanatstva, porodičnih običaja i života prošlih generacija, piše Muzej Ras.