Priča sa sretnim krajem: Lolino pismo iz Njemačke

Lolino pismo iz Njemačke prenosimo s portala Tačno.net.

Ja sam Lola. Jedna sam od onih pasa koji je prvo živio na ulici, pa završio u azilu, da bih na poslijetku svog teškog životnog puta našla porodicu koja će me voljeti. Moje sjećanje na život prije azila je zamagljeno i daleko. Sjećam se samo hladnoće i usamljenosti. Jednog dana me je neko grubo uhvatio i odveo sa hladnog mjesta. Stigla sam na mjesto koje su ljudi nazivali azilom. Plašio me je glasan lavež i mnoštvo pasa. Da bi nevolja bila veća, još sam bila i skotna. Kasnije sam saznala da kuje baš zato i završavaju ovdje. Ne znam zašto ljudi ne vole kučiće.

Tužna sudbina mojih beba

Na svijet sam donijela tri prekrasna kučeta.  Grijala sam ih koliko sam mogla i trudila se da im život učinim boljim.  Međutim, kako osim ljubavi nisam imala gotovo ništa, sve što sam činila za njih nije bilo dovoljno. Zima je bila jako oštra i pored brige djevojaka koje su nas tih dana posjećivale, moji štenci su bili suviše slabi i mali da bi preživljeli. Majčinsko srce mi se sledilo kad sam ih jednog jutra samo ugledala smrznute…

Poslije smrti mojih beba, život je već nekako nastavio da teče… Borba za moje preživljavanje se nastavila. Jedina svijetla tačka u blatu i oskudnoj i odvratnoj hrani, bile su djevojke koje su se trudile da nam uljepšaju dan. Jedna mi je čak dala ime Lola i rekla mi je da sam sa njen ljubimac ovdje. Nije me mogla povesti kući, ali me je obećala posjećivati. Jako mi se sviđalo ime koje mi je dala djevojka koja se prva u mom životu, prema meni odnosila s ljubavlju.

Kome sam to ja kriva? I zašto?

Često sam se pitala šta smo to skrivili da završimo na ovakvom mjestu. Ipak, svjetlu tačku u mom tužnom životu predstavljala je djevojka koja mi je dala ime. Smijala se često mojim vragolijama. Govorila je kako obožava kako škiljim kad se uzbudim. Čim sam čula njen glas penjala sam se na najvišu tačku u svom boksu kako bi je što prije ugledala. Mahala sam cijelim tijelom od sreće i sve sam bila spremna učiniti za jedan dodir. Djevojka je ponekad čak imala vremena da me izvede van azila. Tada bi lavež utihnuo. Osjetila bih dodir meke trave pod šapama. Dugo bismo šetale… Te trenutke nikada neću zaboraviti. Po povratku u azil, život se vraćao u sivu svakodnevnicu… noći su bile hladne, a mi bismo ležali u blatu promrzli do kosti… Sjećam se da sam svake noći sa svojim prijateljima sanjala proljeće.

Lola u azilu

Djevojka mi je obećavala da ču jednog dana i ja dobiti dom i ljubav koju zaslužujem. Pitala sam se kada će doći taj dan i kako li to izgleda dom. Moji prijatelji iz azila su putovali u stalne domove, a ja sam ostajala da čekam.

Nesreća nikad ne dolazi sama: Imam tumor!

Jednog nesretnog dana sam počela krvariti. Odveli su me veterinaru. Nisam se plašila jer sam samo željela što duže biti van azila sa ljudima koji me vole. Veterinar je otkrio da imam tumor, koji što prije mora ukloniti. Nakon hitne operacije, zbog oporavka me više nisu vraćali u azil. Drugarica mi je rekla da sad samo čekam prevoz do novog doma. Onako izmučenoj mi više ništa nije bilo važno. I kada sam doputovala u novi dom, nisam bila svjesna šta me snašlo. Veterinar je rekao da operacija nije uspjela, te da me mora operisati ponovo.

Dakle, ponovo veterinar. Ponovo operacioni sto.

Operacija u Bosni nije bila uspjela. Život mi je visio o koncu. Borba je trajala danima, a bolovi su bili nepodnošljivi. Ležala sam sklupčana i patila pitajući se da li baš sada, kad sve treba krenuti ka bolje, treba da umrem… Nakon patnje koja je trajala danima bolovi su popustili i končano sam se vratila svojoj prvoj porodici. Dok njih nisam upoznala, nisam ni znala šta su to dom i porodica. Ne znam riječima opisati koliko ih volim i koliko sam zahvalna što su mi život spasili.

Moja sreća: porodica i dom

Sad sam sretan pas koji uživa u dugim šetnjama. Imam svoj vlastiti krevet i redovne obroke. Prema meni se ponašaju kao prema maloj princezi. Vrlo često me vode u prodavnice da mi kupe poslastice ili idemo u parkove za cuke da se igram sa drugarima. Sada napokon mogu da ljenčarim u svom krevetiću i šaljem slike svojim nikada zaboravljenim prijateljima iz tuzlanskog azila. Sve se nadam da če se i njima ukazati prilika da nauče značenje riječi dom.

Sada za mene kažu da sam hrabri pas sa junačkim srcem. Mnogi bi vjerovatno poklekli na pola puta, ali eto ja sam vjerovala u bolje sutra. Znate, potrebno je mnogo hrabrosti ali i sreće da jedan obićni pas sa tuzlanskih ulica dobije priliku poput moje. Ako nekad odete u Tuzlu, pozdravite mi prijatelje i razmislite o tome da nekoga od njih naučite značenjima riječi dom i ljubav.

Pozdrav iz Njemačke,

Vaša Lola