Najizolovanije pleme na svijetu: Do 70-ih nisu znali da postoje drugi ljudi

Pretpostavlja se da su članovi plemena Korovai bile regularne žrtve "lova na glave" plemena Citak sve do 1960-ih, jer se smatra da je posljednji napad bio 1966. godine. Također, pretpostavlja se da je upravo strah od takvih napada prisilio Korovakije da žive na drveću.

Korovaiji žive u Papui Novoj Gvineji gdje kuće grade na drveću visokom između šest i 12 metara. Među njima ima i rekordera - kuće na visini od 35 metara iznad tla. Većina kuća je izgrađena na samo jednom drvetu, ali neki pripadnici plemena su raširili svoje domove na nekoliko stabala. Čvrsto Banian stablo se obično koristi kako bi služilo kao centralni stub kroz kuću, opisuju naučnici. Krošnja drveta se miče te se od nje izrađuje pod uokviren granama. Zidovi i krov potom se prave od istog drveta od kojeg su napravljeni i okviri, a sve se zajedno spaja ratanom, prenosi Express.

Pod je očigledno napravljen od jačih materijala, tako da ljudi mogu da hodaju po kući bez straha da će propasti kroz nju. Pod mora biti izuzetno čvrst , jer svaka kuća ima oko desetak ljudi koji žive u njoj.

Korovai pleme pravi ove kuće bez dizalica ili bilo kakvih strojeva. Sve se radi ručno - čak i nekoliko alata koje koriste izgledaju kao da su iz kamenog doba. Suho stablo s urezima na njemu visi s dna kuće kako bi se do nje moglo penjati, ali i spuštati. Ljestve nisu pričvršćene čvrsto, pa se čini da bi svako ko ide po njima svakog trena mogao pasti, ali to se ne događa. Ako dolaze gosti, vlasnik kuće ih uvijek nadgleda dok se penju i savjetuje na oprez.

Bez kontakata

Procjenjuje se da danas postoji između 2.500 i 4.000 autohtonih pripadnika Korovai plemena, a teško je odrediti tačan broj jer se mladi ljudi obično kreću prema selima duž obale rijeke Beking i Ajlanden. Pripadnici plemena obično su lovci-sakupljači, a imaju vrlo snažan osjećaj za porodicu budući da sve dijele.

Prvi susret plemena i spoljnog svijeta bio je 4. oktobra 1978. kad je misionar Johan Veldhuizen došao do njihovih naselja i fotografirao ih. Pleme sve do sedamdesetih nije ni znalo da postoje drugi ljudi osim njih.

Ne razumiju pitanje "zašto?"

Šumsko tlo po njima pripada duhovima koji se po njemu kreću noću. Žene su obučene u travnate suknje, a muškarci u koteke. Uvlače polni ud u sebe, a kožicu pokriju tikvicom ili nečim sličnim. Ne poznaju većinu apstraktnih pojmova, a riječ manop znači im odobravanje, dobro raspoloženje, sreću i sl. Ne poznaju racionalizam ni pitanje "zašto" - sve što rade rade jer je to uvriježeno od davnina, jer su to radili njihovi preci. Nijednom strancu ne govore svoja imena i mitove, a znaju brojiti do 25. Jedna kuća im služi tek oko pet godina.

Mrtve ako umru u šumi naslone na drvo, a ako umru u kući ostave ih tamo i izgrade novu kuću. Muškarci idu u lov, grade zamke za svinje, ruše sago-palme, grade kuću, grade brane na rijeci, beru kruhovac na stablu i jedu sago. Obično love svinje, kazuare, zmije, ptice, glodavce, letipse, kljunorošce, ribe i rakove. 

Bijelcima je obično zapanjujuće njihovo penjačko umijeće, stiče se utisak kako se penju poput majmuna. U krošnjama love ptice, pitone i oposume. Brašno prave od obrađene piljevine saga. Taj posao obično pripada ženama, koje i skupljaju plodove, beru travu, love žabe, guštere i kukce.

Sistem klanova

Svaki klan sastavljen je od par muškaraca, njihovih žena i djece. Žene se uzimaju iz drugih klanova dogovorom. Kao miraz ženinom klanu daju se dvije manje svinje ili jedna velika, te ogrlica od psećih zuba. Nosnu hrskavicu buše svinjskom kljovom, a nosnice bambusovim trnjem. Žene za vrijeme mjesečnice muškarci ne smiju vidjeti, pa se povlače u malu udaljenu kućicu na tlu u kojoj i rađaju. Za vrijeme mjesečnice ili rađanja pomažu im i hranu donose druge žene. Duhovima žrtvuju svinje. Polne aktivnosti također obavljaju u šumi i pri tome nikad ne koriste usta, ni za poljubac ni za bilo što drugo.

Iako su vrlo spretna, djeca nekad padnu s visokih stabala i polome se ili poginu. Starci se penju na kuće sve do pred smrt.

Topli mozak vračeva kao poslastica

Nekoliko dokumentarca je napravljeno o Korovai plemenu, a napisano je i bezbroj članaka. Godine 1993,  filmska ekipa je dokumentirala proces izgradnje kuće na drvetu i njihovu praksu kanibalizma (kao oblik pravosuđa) i drugih običaja. Kad bi umro neki član plemena uvijek se pretpostavljalo da je to zbog djelovanja crne magije, a ne zbog prirodne smrti. Zbog toga je trebalo naći člana plemena u kojem se nalazi zli duh, ubiti ga i pojesti kako bi se spasili ostali. Smatra se da su članovi jednog od ovih plemena pojeli Michaela Rockfelera, sina njujorškog guvernera Nelsona Rockfelera.

On je davne 1861. godine nestao prilikom ekspedicije u kojoj je posmatrao članove ovih plemena. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno.