Mostarska legenda: Zašto se niko ne kupa u Neretvi 2. avgusta

Legenda kaže da iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu.

Stanovnici njenih obala znali su da se svakog 2. avgusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njenim dubinama.

Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila.

Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. avgusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio, zapisala je blogerka Milica Uzelac.

Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine (ćelopeka), ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.

Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.

Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nitko ih nije dirao. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se „Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.

Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se niko nije usuđivao to protumačiti.

I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.

A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, „Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.

Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i niko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na sijelima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.

Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. „Žutog” su podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.

Saznavši od njega da je bio stranac u gradu, te da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njenom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada.

Ovaj na to pristade, ali pod uslovom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: „Nadrljao je k'o Žuti”.

Možda je to bilo baš ovako, ali je, možda, i iz neke druge priče, ko zna...

(arhivski tekst, objavljen 2016. godine)