Misli koje imamo dok čekamo da tableta protiv bolova djeluje

Udahnite duboko i pokušajte biti što mirnije, savjetuje BuzzFeed, a tok misli ide, otprilike, ovako: 

Kakav je to osjećaj?

Ooo, to je bol!

Bolni grčevi u stomaku.

Ali zašto? Popila sam tabletu prije četiri sata.

Prije pet sati. Uredu, možda šest sati.

Ne, ne, probudila sam se usred noći, jedva otišla do WC-a i uzela još jednu tabletu da me bol ne bi probudio. Ali to je bilo ipak prije osam sati.

Pa, to je to.

Moram početi s alarmima ili tako nešto da mi se ovo s*anje ne bi dešavalo. 

Moram početi nositi tablete sa sobom

Hvala vam što postojite, drage tablete.

Sada samo treba čekati da počne djelovati. I trpjeti...

Moram u WC. 

Ali sad sam bila u WC-u. Moram opet.

Zašto mi se stalno ide u WC?

Aha, Google kaže da je to normalno. 

Čudno.

Koliko je vremena prošlo otkako sam popila tabletu? Dvadeset minuta?

Pet. Prošlo je pet minuta.

Ovo s*anje bi trebalo brzo djelovati. Kako, pobogu, sjediti s nožem u stomaku?

Šta da probam neku joga poziciju sad? Hoće li ljudi misliti da sam luda?

Svi će primijetiti.

Šta ako se smotam u fetus položaj i pustim suze da se slijevaju niz obraze?

Svi će primijetiti. 

Znaš koga pravo mrzim?

One ljude što kažu da treba vježbati kako bismo se oslobodili bolova. 

Šta je njima? To je nemogućeee...

Vježbati sad bi bilo jednako moguće kao i popeti se na *ebeni Kilimandžaro.

Ali... ako bi ovo prošlo, maraton bih pretrčala.

Koliko je vremena prošlo?

Lažljivci prokleti, brzo djelovanje?!

Bolje da se zovu tablete sa sporim djelovanjem, ako uopće djeluju. 

Sedam minuta? Prošlo je SEDAM minuta?

Očaj...

Mijenjat ću položaj svakih trinaest sekundi dok ne pronađem onaj koji donekle ublažava osjećaj i potrebu da odstranim maternicu iz tijela.

I pomjeram se...

Opet.

I to ne pomaže!

Je li čudno da počnem plakati? Možda da plačem dok ne počne djelovati, je li to normalno?

To bi se svakako moglo dogoditi.

Zašto li sam toliku čekala da popijem tabletu?!

Zašto ne smrvim tablete i stavljam ih u svu hranu i piće tako da nikad ne prestanu djelovati?!

Koliko će ovo trajati?

Ne mogu raditi. Ne mogu govoriti. Ne mogu ništa, samo se meškoljiti i „slagati“ face na svakoga ko pokuša uspostaviti kontakt očima sa mnom. 

Trideset minuta! Prošlo je pola sata.

Nikad više neću zaboraviti popiti tabletu na vrijeme. 

Nikad.

Aaa, ovo je previše.

Ja uopće nemam toleranciju na bol.

Ustvari, možda mi je pravo visoka tolerancija na bol?!

Jesam li upravo postala jača od boli?

A ne, to tablete počinju djelovati.

E dobro, nazad na posao, sve je uredu...

Vrijeme je da opet budem osoba, normalna osoba...

Niko nikad neće znati za ovaj „rat“ što se upravo dogodio u meni. 

Ibuprofen je nektar, „piće“ bogova...