Ledi krv u žilama: Otok usred pustinje čuva strašnu tajnu

Vozrozhdeniya je nekada bilo živopisno ribarsko selo okruženo tirkiznim lagunama, kada je Aralsko more bilo četvrto najveće na svijetu i obilovalo ribom.

Ali nakon godina zlostavljanja, voda se povukla i more se pretvorilo u prašinu, rijeke koje su ga hranile preusmjeravale su se za navodnjavanje polja pamuka. Danas je sloj slanog pijeska, prepuno kancerogenih pesticida, sve što ostaje od drevne oaze.

Ovo je mesto gdje živa u termometrima redovno pokazuje 60 °C, gde su jedini znakovi života kosturi sasušenih stabala i kamenja. Sada je Vozrozhdeniya progutala toliko toga da je postala deset puta veća od izvorne veličine i sada je poluotok povezan sa kopnom.

Ali zahvaljujući još jednom sovjetskom projektu, to je jedno od najsmrtonosnijih mjesta na planeti. Od 1970-tih godina, otok je bio poprište u brojnih zlokobnih događaja.

Godine 1971. jedna je mlada naučnica oboljela nakon što je istraživački brod, Lev Berg, zalutao u smeđu maglu. Nekoliko dana kasnije završila je u bolnici uz dijagnozu boginja. Svima je to bilo čudno jer je već bila vakcinisana protiv ove bolesti.

Iako se oporavila, epidemija se nastavila i zaraženo je još devet osoba u njenom rodnom gradu, od kojih su tri umrle. Jedan od njih bio je njen mlađi brat.

Godinu dana kasnije pronađeni su leševi dvojice nestalih ribara na njihovom brodu. Vjeruje se da su umrli od kuge. Nedugo zatim mještani su počeli da izvlače mreže pune mrtvih riba. Niko ne zna zašto.

Godine 1988., 50.000 antilopa, koje su bile na ispaši na obližnjim stepama, umrle su u roku od sat vremena, piše express.hr.

Otok i dalje čuva brojne tajne, dijelom zato što nije mjesto gdje možete smo da se pojavite. Budući da je Vozrozhdeniya napuštena početkom 1990-tih godina, bilo je samo nekoliko ekspedicija. Nick Middleton, novinar i geograf sa Univerziteta Oxford snimio je dokumentarni film još 2005. godine.

“Bio sam svjestan onoga što se dogodilo pa smo se držali savjeta jednog gospodina koji je radio za britansku vojsku i došao je da nam ispriča šta nas sve čeka. Iskreno potpuno me je preplašio”, kaže on.

Taj je stručnjak bio Dave Butler, koji je na kraju otputovao sa njima.

“Mnogo je toga moglo da pođe po zlu”, priča on za BBC.

Kao mjeru opreza, Butler je natjerao cijeli tim da pije antibiotike, počevši sedmicu dana prije putovanja. Nosili su plinske maske sa filterima zraka, debelim gumenim čizmama i velika odijela nalik na ona koja nose forenzičari.

CIA-ine fotografije nastale 1962. godine otkrivale su da drugi otoci imaju pristaništa i kolibe za ribu, a ovo je imalo streljane i barake. Ali to nije ni polovina zgrada. Bilo je tu i istraživačkih zgrada, štala i mesta za ispitivanje na otvorenom.

Otok je pretvoren u vojnu bazu najopasnijeg tipa: to je bio objekat za ispitivanje biološkog oružja. Projekt je bio potpuna tajna, a nije čak ni označen na sovjetskim kartama, ali ljudi upoznati sa projektom nazivaju ga Aralsk-7.

Tokom godina mjesto je postalo noćna mora, gdje su se antraks, boginje i kuga u velikim oblacima kretale iznad zemlje, a egzotične bolesti poput tifusa padale su sa neba i prodirale u pješčanu zemlju.

Otok je bio dovoljno izolovan da nije otkriven do 19. vijeka, što ga čini idealnim mjestom za skrivanje od znatiželjnih očiju zapadnih obavještajnih službi, piše express.hr.

Postalo je skladište najveće zalihe antraksa u ljudskoj historiji. Porijeklo otoka je nejasno, ali je moguće da je proizveden u Kompleksu 19, objektu blizu ruskog grada Sverdlovsk, sada Jekatarinburga.

Aralsk-7 je bio dio programa biološkog oružja na industrijskom nivou, koji je zapošljavao više od 50.000 ljudi u 52 proizvodnih postrojenja širom sovjetske države.

Antraks je proizveden u ogromnim posudama, kao da proizvode pivo, a ne otrov. Godine 1988., devet godina nakon curenja antraksa u Kompleksu 19 došlo je do smrti najmanje 105 ljudi, a Sovjeti su konačno odlučili da se riješe zaliha otrova.