Ispovijest radnice koja devet godina nije bila na godišnjem odmoru

'Silovat ću te bijela hartijo, nevina hartijo, ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti, izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti'', ovako bih započela svoju priču, stihovima Janka Polića-Kamova iz njegove prve zbirke pjesama, meni za ovu ispovijest jako simboličnog naziva ''Psovka'', koju je napisao sa 18 godina. Premda mi nije 18, jer da jest, sigurno ne bi bilo ni ove priče. A možda i bi.

''Sreća, nesreća. Ko to zna?''

Ja sam na pokojnog ćaću

Zašto sam odlučila ''silovati hartiju''? Evo, baš mi došlo. Niko me ne guši niti maltretira jer mu je ''ćeif''', sjedim za radnim stolom u lijepoj ljetnoj noći i tipkam i ''silujem hartiju'' jer se samo na njezinoj bjelini mogu i znam potpuno izraziti, piše Makarska hronika.

Znala sam to uvijek, ali su me gušili. Omalovažavali, ''spuštali'', kočili me pri izražavanju. Gušili me u svemu, poput kašlja koji budi usred noći ili bolova od čira na želucu. Gušili su me i u poslu i u životu.

Devet godina bez godišnjeg odmora. Devet crnih planina. Devet crnih vragova. Devet godina izgubljenog života.
''Zašto nisi pitala godišnji? '' Nisam. Jer sam na pokojnog ćaću, koji je isto tako mučao, trpio i klimao glavom. Dobričina. Ljudina. Nikad mu nisam govorila o svom crnilu. Mater je znala tek manji dio. I sestra. A što sam im i mogla kazati...

Svaki se savjet završavao zaključkom: ''Daj otkaz.'' Ali, nisam. Nikad ne odustajem. Rekoh da sam na ćaću. I na mater, i na dida i na babu. Nismo od onih koji odustaju, što ćeš.

A i koji bih drugi posao radila? Kako bih ga pronašla? Posao koji te ispunjava i koji zaslužuješ sa svojim završenim fakultetom.

A i potreba mi je raditi. Nisam dio zlatne mladeži, niti sam ičija princeza koja si može priuštiti ''dignuti sve četiri u zrak'' i gledati u nebo. Ja sama plaćam svoje račune. I otplaćujem kredit. Živim.

Dakle, devet godina bez godišnjeg. Prema Zakonu o radu, mogla sam i morala imati taj jebeni godišnji. Ili su mi ga bili dužni isplatiti. Ali, eto, kako je kod nas baš sve po zakonu, tako nisam dobila ni jedno ni drugo.

Da se ne lažemo, imala sam puni tjedan godišnjeg 2011. godine kada je ujko umirao u zagrebačkoj bolnici. No, ne zbog ujke, već su se svi kolege redale po godišnjim odmorima, pa eto, bilo im je glupo ne omogućiti i meni taj luksuz. Dug sedam dana.

E, imala sam i onaj jedan slobodan dan tjedno, kao i svi sada bivši kolege. A našao se tu i još pokoji slobodan dan, primjerice, ono kad sam ćaću sahranila u srijedu. Pa mi je bilo neugodno u subotu kada sam zbog posla nazvala jednog čovjeka i predstavila se. Pa me taj čovjek upitao što mi je onaj pokojni sahranjen u srijedu. Kažem: ''Ćaća''. I muk. Glupo i meni i čovjeku.

Imala sam čak i slobodno jutro onaj petak 2011. kada je mater operirala rak, samo deset dana nakon što smo sahranili ujku, njezina brata, koji je umro od iste bolesti. Ustala sam u pet sati, otišla autobusom do bolnice, čekala da se majka probudi i popodne se dala na posao.

Bogu hvala, živa je moja mater. Jedina. Suza u mom oku koja je sve ovo proživljavala duplo jače od mene.
- Hoćeš da ja dođem tamo i kažem im sve? - pitala je mater sto puta. I ona i sestra.

Da se razumijemo, nisam dijete, po godinama, ali mater je mater, a sestri sam uvijek mala seka koja bi ubila boga u onomu tko me takne. A bi i ćaća, itekako. Ali ga nema. Barem fizički.

Koliko sam samo u tih devet godina bez godišnjeg odmora propustila vremena s ćaćom. Koliko lijepih trenutaka, koliko uspomena. Grizem se, žao mi je, kriva sam, ali ćaća k'o ćaća, gleda odozgo i ne zamjera.

Baš kao baba, baš kao dide, oboje su partili odmah nakon smrti svog sina, mog ujke, materine operacije i ćaćine bolesti. Nikada sebi neću oprostiti što se nisam s njima više družila, što ih nisam ljubila, pričala im o politici, o životu u gradu, o mladićima, udajama.

One subote, kad smo babu pokopali, izravno sa sprovoda sam došla na posao. Nije imao tko raditi. Nakon didova sprovoda, isti slučaj. Nakon što smo ga predali crnoj zemlji, otišla sam na teren gdje me izvrijeđao pijani političar pa sam ga oplakala, javno. U tim sam suzama isplakala i ujku i babu, i dida i ćaćinu bolest koja ga je tada nemilo jela. Otišao je nekoliko dana nakon dida, a ja ga nisam stigla ni ožalovati jer - trebalo je raditi.

Da sad ne bude sve u bolešćinama i umiranjima, propustila sam u tih svojih devet godina bez godišnjega i bezbroj vjenčanja rođaka, prijatelja, propustila sam i godišnjice mature te danima unaprijed organizirane večere s društvom. Takav mi je, eto, bio posao.

Propustila sam brojna ljetna svitanja kada se izlazi iz diskoteka, grmljavine iz neke tople, udobne kućne atmosfere, vrućine na plaži, snijeg na skijanjima na kojemu sam zadnji put bila u petom razredu osnovne škole.

''A zašto nisi pitala godišnji?'' - često me znao priupitati kolega koji se svo to vrijeme na godišnjem najnormalnije izmjenjivao s drugom kolegicom.

Normalni ljudi. Za razliku od mene, budale za koju Zakon ne vrijedi, ili je možda bilo obrnuto, možda ja nisam bila vrijedna tog zakona

Kad odvrtim film, stvarno vidim da nisam normalna. Koji đava nisam otišla na godišnji? Ah, da. Nisam jer sam tada u jebenoj firmi bila jedina koja je ostala na mome mjestu, dvoje ih je preko noći otišlo, a treća je osoba dobila otkaz. Netko je, dakle, tih devet godina trebao raditi, a to sam bila ja. Da, mogla sam, recimo, pripremiti posao unaprijed, ali kako, kad je posla bilo toliko da sam ga sama jedva stizala i u redovnom roku obavljati.

Čekala sam kolegicu da se vrati s porodiljnog, moju zadnju nadu, te iz svog sobička gledala kako se ostali u firmi izmjenjuju, kako dolaze i odlaze s odmora, zimovanja, ljetovanja... Uživo sam pratila njihovu razmjenu uspomena i u mislima odlazila na sva propuštena putovanja, vjenčanja, godišnjice...

Sjetila sam se! Dvije ili možda čak tri Nove godine sam dočekala doma jer smo imali kolektivni odmor od tjedan dana. S materom bih u ponoć pred televizorom nazdravila višnjevačom, a ona bi uvijek istu molitvu izgovorila: "Gospe, moja blažena, pogledaj mi ovo dite, molim te da joj ova godina bude sretna, da se makne s onog posla, da nađe neki bolji i napokon se skrasi".

A ja sam se molila Svetom Josipu i Anti, mojim anđelima. Oni znaju za svaku moju suzu. Za ocean suza. I njima sam vjerojatno bila dopizdila. "Zašto ne pitaš godišnji!!!"

Na Božić sam radila. Taj dan mi je kao i svaki drugi. Najradije bi da ga nema. Mater u praznoj kući, ja na poslu. Dok se drugima familija okuplja za stolom, moja je pod pločom.

"Ma, ti si luda! Ženo, čir ti je proradio, završila si na Hitnoj, pitaj godišnji! Zapravo, samo napiši na papiru da ideš i ajde" - govorio bi mi kolega. Kad bi se vratio s godišnjeg.

I nikada ga nisam poslušala. Bila sam gluha. I glupa.

Nije lako ''silovati hartiju'' u jednom danu sa svim sjećanjima, uprljati je crnilom jer sada mi opet čir proradio. Sada kada se sjetim svega što sam propustila bez godišnjeg. Pa sam se milijun puta nasmijala onom filmu ''Blagajnica hoće ići na more''. Ma, meni se išlo samo doma jer živim na moru. Odmaralo mi se i spavalo. Posao mi je uzeo najbolje godine života i drage ljude. Umorio me.

Doček nove 2018. godine. Nakon tradicionalne zdravice s materom, sama sebi sam rekla: "'E, neš više, živote!" Na brojne natječaje, i otvorene i zatvorene, i namještene i nenamještene, odaslala sam bezbroj molbi. I za posao daleko od Makarske. Odlučila sam dati otkaz. Gotovo. Snaći ćemo se. Mater ima penziju, a mene nije sramota raditi neki posao koji zahtjeva samo završenu osnovnu školu.

I onda na web stranici jednog Ministarstva ugledam objavljene rezultate natječaja, i svoje inicijale, i godište. Nitko sretniji od mene. Pozvana sam na pismeno testiranje. Plaća tri puta veća, sve po zakonu, imat ću i godišnji...

Ali... Info kućica s rezultatima, i mojim inicijalima, i godišnjim, i sa svime mojim što me sretnom činilo, pojavila se deset dana nakon završenog testiranja u Zagrebu. Shvaćate? Testiranje je već bilo obavljeno kad sam ja dobila obavijest da sam na njega pozvana. Nema veze, tješila sam se, ionako ne bih dobila slobodan dan da odem u Zagreb.

Posao je bio namješten, a ja sam ostala gdje sam i bila. S jednom bitnom razlikom: odlučila sam stvarno dati otkaz!

3.285 dana neprekinuta rada

No, kako je moja baba uvijek govorila da ''Bog nije mačak'', tako je i bilo.

Taman kad sam kanila reći da odlazim, uz osjećaj gađenja pri samu pomisao na tromjesečni otkazni rok, pojavio se Bog, svjetlo, Gospa mi se ukazala.

Devet godina im je trebalo, ali dobro, nećemo sada cjepidlačiti.
Dobili smo novoga gazdu. I novog šefa. I ugovore o radu.

Život piše romane, a ja vam ovo pišem posljednjeg dana mog prvog godišnjeg odmora nakon 3.285 dana neprekinuta rada. I znate šta? Još ga nisam ni pola iskoristila!

P.S. 1
Kako sam provela godišnji? Plaža svaki dan od 10 do 20 sati, guštanje na najjžešće, izlasci iz diskoteke pred svitanje, kave s prijateljima, život.
Aj, neću izostaviti ni liječničke preglede, ono gastroskopija koju sam odgađala devet godina. Čak sam i krv izvadila, medicinska sestra mi je zabila iglu u venu k'o vampir krvopija.
Ali to je bilo zadnje pijenje krvi koju su mi isisali. I sve je u redu, zdrava sam k'o dren. Vlaški geni, zajebani. Ne daju moji, oni gore, na me.

P.S. 2
Mogla bih još pisati, ali neću. Neću pisati o maltretiranju koje sam na poslu prošla, niti ću ikoga nazivati smećem i retardiranim kretenom. Niti ću kričati i govoriti da mi se, eto, dere na nekoga jer mi je ''ćeif''. Neću. Jer nikada ne želim postati kao iksevi. Sada samo živim život. I uživam.