Doživjeli su smrt i opisali kakav je osjećaj umirati

Poznata izreka kaže da su u životu sigurne samo dvije stvari: smrt i porez. No, unatoč velikom napretku nauke i dalje ostaje tajna i nitko ne može znati što će mu se dogoditi nakon smrti.

Naravno, postoji mnogo popularnih teorija o tome, poput bijele svjetlosti u daljini ili prizora iz vlastitog života koji se poput bljeskova nižu pred očima umiruće osobe. Ali koliko je istine u tim pričama? Jedini uvid u to zapravo možemo imati od osoba koje su medicinski bile mrtve, a zatim su se vratile u život.

Neke od njih su pristale učiniti nemoguće i ispričati kako je biti mrtav. Njihove su priče jako različite.

1. Poput čitanja knjige

Osoba koja je prije pet godina bila podvrgnuta složenom hirurškom zahvatu tokom kojeg je iskrvarila te je nekoliko minuta bila klinički mrtva:

„Probudio sam se u nečemu što je izgledalo poput svemira, ali u njemu nije bilo zvijezda niti bilo kakve svjetlosti. Nisam lebdio, samo sam bio tamo. Nije mi bilo ni vruće ni hladno, nisam bio ni gladan ni umoran, samo sam se osjećao nekako smireno i neutralno. Znao sam da je negdje u blizini svjetlost i ljubav, no nisam osjećao potrebu ida idem odmah prema tome. Sjećam se da sam razmišljao o svom životu, no to je bilo kao da sam nasumice otvarao knjigu na raznim stranicama. Štogod to bilo što mi se dogodilo, promijenilo je moje poglede na neke stvari. I dalje se bojim smrti, no ne bojim se onoga što dolazi nakon nje."

2. Posjet drage osobe

Muškarac koji je udaren dok se pri brzini od 50 km/h vozio na motoru bio je klinički mrtav kad je odveden u bolnicu. Dok je ležao na cesti prije dolaska hitne pomoći, neko poznat ga je hrabrio da izdrži, barem se toga prisjećao kad je došao k svijesti:

„Sjećam se samo da sam ležao na podu i da je sve oko mene postajalo sve tiše i tamnije. Jedini razlog što nisam zaspao bio je bizaran trenutak kad sam začuo da netko viče 'Hajde, diži se, j…! Daj, čovječe, ustani. Ustani. Ustani!' A zatim je netko počeo tapkati po mojoj kacigi koja je zapravo bila zdrobljena. Kad sam otvorio oči, ugledao sam svog brata kako leži na podu pored mene, što je bilo čudno jer je moj brat umro od predoziranja nekoliko godina ranije. Jedino čega se sjećam jest kako je pogledavao u svoj sat i ponavljao: bolje im je da požure. A zatim je otišao. Volio bih da mogu reći više detalja o svemu, ali ne sjećam se puno toga o nesreći i jedna od posljedica mojih povreda je to da i dalje imam problema s pamćenjem."

3. Vrt

Mnogi opisuju smrt kao prazninu, no ovaj je čovjek imao sasvim drugačije iskustvo nakon alergijske reakcije koja je dovela do zastoja njegovog srca:

„Sjećam se osjećaja kao da me netko vuče, izuzetno polako, kao da me vuče kroz vodu, a mrak se pojavljuje i nestaje. U jednom trenutku crnilo je nestalo i ja sam se zatekao kako gledam u vrt. To nije bio vrt pun cvijeća, već prašine i nešto malo trave tu i tamo. Tu je bilo i dječje igralište s vrtuljkom u sredini oko kojeg je trčalo dvoje djece. Dječak i djevojčica. Teško mi je to opisati, ali imao sam osjećaj kao da mogu izabrati želim li ostati ili otići, no svaki put kad bih se pokušao vratiti ostao bih kao zalijepljen na mjestu. Razmišljao sam o svim razlozima zbog kojih se želim vratiti i kad sam rekao da ne želim napustiti svoju majku, što god me držalo, napokon me pustilo da se vratim. Vratio sam se u svoje tijelo. To se dogodilo nakon što je moje srce stalo na šest minuta“.

4. Pritiskanje tipke 'snooze' na budilici

Kao tinejdžer, ovaj je čovjek prošao nekoliko mjeseci hemoterapije i onda je njegov nos jednog dana počeo nekontrolirano krvariti. Zbog sepse uzrokovane infekcijom bakterijom Clostridium difficile stanje mu se pogoršalo i stalno je upadao u stanje smrti i vraćao se u život, a to je iskustvo opisao kao - predivno:

„Sad kad gledam unatrag, najgori dio svega bilo je to kako to sve djeluje mirno. To je kao kad pritisnete tipku snooze (drijemanje) na svom alarmu u sedam sati ujutro i još malo odrijemate. Možda je pritisnete jednom ili dva puta, ali tada se sjetite da morate ići u školu ili na posao i da spavanje mora pričekati jer imate puno sra… za obaviti“, piše Gloria.

5. Šale

Susret sa smrću neke nije lišio smisla za humor.

„Prošle godine sam doživio srčani udar i moje je srce stalo tri puta u bolnici. Očito sam se probudio svaki put kad su mi ponovo dali šok i svaki put rekao neku drugu šalu. Nije bilo ni svjetlosti ni ičega sličnog, samo sam bio jako pospan“.

6. Nakon smrti nema više ničega

Nakon prometne nesreće u kojoj je nastradao vozeći motor, ovaj je muškarac prestao disati i srce mu je stalo, no nakon dvije minute njegov ga je prijatelj uspio vratiti u život:

„Za mene je to bilo pomračenje, nesvijest. Bez snova, bez vizija, nije bilo ničega. Pitao sam vjerojatno deset puta što mi se dogodilo i sretan sam što sam danas živ“.

7. Prije sam bio tašt, a sad...

Priča 41-godišnjeg Emmanuela Francisa Botchhwaya, kronično oboljelog od anemije srpastih stanica:

"Čim sam upao u arest, imao sam osjećaj da ležim na svom tijelu, tako da sam se mogao vidjeti. Mogao sam vidjeti sestre i ljude oko sebe. I moja mama je bila tamo. Moje djetinjstvo je bilo najbolje koje bi čovjek mogao poželjeti, nikad se nisam osjećao drugačije zbog svoje bolesti. Jednog mi je dana pozlilo nakon plivanja, naprosto sam prestao disati. Sjećam se kako sam letio iznad svog tijela i čak sam slijedio svoje tijelo kad su me vodili iz ptičje perspektive, ulazeći u dizalo i odlazeći na intenzivnu jedinicu. Od mog iskustva sa smrti, razina moje taštine je nevjerojatno pala. Prije mi je bilo važno biti fit, nabildan, imati ogromne mišiće. Sad shvaćam da je tijelo doista samo vozilo za dušu."

8. Bila svjesna svega

Charlote Fantelli vlasnica je produkcijske kuće, supruga i majka, a srce joj je stalo u dva navrata te je bila klinički mrtva prije nego su je uspjeli oživjeti, a kaže kako je cijelo vrijeme bila svjesna svega:

"Sjećam se kako mi je lijek kojeg si mi dali udario u prsa i sve čega se sjećam je bip bip bip zvuk koji se pretvorio u dugi biiiiiiiiiiiiipp i gledanja preko svog ramena. Samo gledanja u aparat na kojem se sve mijenjalo brzo, kako izbacuje apsolutno ravnu liniju. Četiri godine prije toga sam putovala, snimala filmove i ostvarivala karijeru koju sam oduvijek sanjala sve dok se jedne subote nisam probudila i vrlo brzo shvatila da nešto sa mnom ozbiljno nije u redu. Žurno su me odveli u bolnicu, a liječnik koji me je primio rekao mi je da će mi dati neki lijek i da će me boljeti "kao sam vrag". Nakon toga mi je srce prestalo raditi, a ja sam sve promatrala. Najveći strah mi je bio da će moj mali dječak morati odrasti bez mame."