Dadilja bogataša otkrila: "Ono što su radili djeci je strašno, još imam traume"

Ruskinja Elena Mincheva (35) koja živi u Chicagu provela je godinu dana radeći kao dadilja jednog od najbogatijih parova Amerike. Sada svoja iskustva dijeli u novoj knjizi "Dadilja milionera" kao moderne "Mary Poppins" u onom što naziva "kućanstvom iz pakla". 

Vrišteći iz sveg glasa, Gospođa Majka me opominje jer "ne koristim svoj mozak" i kune se kako će mi dati otkaz.

"Više ne radiš za mene. To je moja kuća i ne mogu te podnijeti", s prezirom izgovara.

Njen muž, kojeg nazivam Gospodin, koji svjedoči tom trenutku, joj uzvraća: "Zapravo, to je moja kuća. I šta kažeš na to da ona ostane, a ti odeš?"

Svađa se pretvara u još jednu neugodnu dramu tokom mog rada za milionere i roditelje koji žive u luksuznoj vili u Chicagu. Kao i obično, koristili su me kao pijuna u svom mučnom odnosu.

Posao sam dobila u aprilu 2014., uzbuđena zbog rada u onom što je izgledalo kao "savršena porodica", na čelu sa zgodnim i uspješnim poduzetnikom te njegovom prekrasnom suprugom i kućanicom, koja je nekoć radila kao model.

Relativno nova u SAD-u odakle sam stigla iz Moskve, tražila sam dobro plaćen posao čuvanja bebe sa smještajem koji bi zadovoljio moju ljubav prema djeci. Moja plaća, od 150 dolara u gotovini na dan, plus soba i hrana za posao od 16 sati, odnosno između 6 ujutro do 22 sata - omogućio mi je da štedim. 

Nadala sam se da će to biti dugoročno zaposlenje. Čak i na moj prvi radni dan, zazvonila su mi zvona za uzbunu. Jedan od važnijih zadataka je bilo kuhanje, pa sam pripremila tjesteninu i umak za djecu, Isabella (8), Cameron (7) i 4-godišnjeg Jacka.

Majka, u dobi koja bi mogla biti od 30 do 45 godina zahvaljujući obilju plastičnih operacija, uletjela je u ogromnu kuhinju.

"Zašto ga nisi nahranila?", pitala je, pokazujući na Camerona koji nije ništa pojeo.

Nisam znala na šta misli. Ljutito je krenula prema stolu, uhvatila tjesteninu s kašikom te mu je stavila u usta.

"Moraš ga hraniti, on neće sam jesti", bijesno je rekla.

Imao je sedam godina, ali se nije sam hranio. Pitala sam se šta je sljedeće.

Kako su prolazile sedmice, bila sam tretirana više poput psa nego dadilje. Kroz moj 16-satni radni dan sam neprestano bila na nogama. Ako nisam bila s djecom, čistila sam, kuhala, kupovala, obavljala zadatke ili prala rublje. Nisam imala pauze i imala sam pravo samo na jednu slobodnu nedjelju u dvije sedmice.

No, ako sam mislila da je meni loše, samo sam trebala pogledati djecu. Oni jedva da su provodili vrijeme sa svojim roditeljima, koji su bili većinom prezaposleni ili naprosto nezainteresirani da bi im posvetili svoje vrijeme.

Vikendom bi u 6 ujutro moj glavni zadatak bio blokirati stube kako bi spriječila Jacka da gnjavi mamu i tatu. On bi se rano probudio i želio je ići u njihovu sobu na maženje.

"Mama je zauzeta dušo. Spava", rekla bih mu, na što bi mi on odgovorio da lažem. "Ne dušo, mama je jako umorna i spava", ponovila bih, a niz njegove krupne oči krenule su krokodilske suze. "Želim leći kod nje, zašto ne želi da dođem?", zaplakao je.

Njeno rješenje za sve bili je naručivanje stvari s Amazona. Svakog su dana stizali igračke u vrijednosti od 300 dolara. Obično su to bili lego setovi i nebrojene lutke te odjeća za njih. Sve se vrtjelo oko dostave - to je bio centar porodičnog života. Vrhunac dana je bio kad bi se kombi zaustavio na prilazu.

Jednom je gospođa majka nazvala sa svog šoping puta u New Yorku, a Jason je neprestano pričao o legićima. Poludjela je i izderala se na njega "zar ne misliš o ničemu nego samo o igračkama? Otkazat ću sve dostave u kuću!".

Djeca su momentalno zašutjela.

"Hajde društvo, pošaljite mami pusu i recite joj koliko je volite", rekla bih da završim razgovor u vedrijem tonu. No, bilo je prekasno, mama je već poklopila.

Činilo se kako Cameron, osjetljiv dječak, najviše pati. Imao je poteškoća u svojoj privatnoj školi gdje godina košta 20 hiljada dolara te je stalno govorio kako su mu "legići jedini prijatelji".

No, najgori se incident dogodio za vrijeme njegovog boravka u ljetnom kampu gdje je dan koštao sto dolara, kad je njega i Isabellu pokupio autobus da i odveze. On je uvijek tražio da ga njegova mama ili ja tješimo, no roditelji su željeli da postane društveniji i više se zbliži s vršnjacima. Jednog dana smo ga morali fizički unijeti u autobus.

"Ne želim ići", derao se, bacajući se tako da se oslobodi iz majčinog stiska.

"Nećeš mi ovo raditi, razumiješ li! Ti si lud", odgovarala mu je ona. Frazu da je lud ponovila je bezbroj puta, u punom preziru, dok je on izgledao beznadno.

Otac nije imao nikakvu metodu ponašanja s Cameronom te ga je koristio isključivo kako bi napadao svoju ženu, preispitujući njene majčinske sposobnosti. Njihove svađe su bile toliko bolne da su mi izbijale dah iz pluća.

Jednom se je Cameron primio za majčine noge, preklinjući je da ne ode na večeru. Ona je okrenula svoje mračne, bijesne oči prema meni i naredila mi da ga uzmem.

"Ti si dadilja, no očito nemaš pojma što da radiš s njim", napadala bi me.

Muž je eksplodirao od bijesa. "Ti si majka, ne znaš šta da radiš s vlastitim sinom", odbrusio bi joj. Činilo se kako uživa u svakoj riječi te optužbe.

Nakon 10 mjeseci rada s njegovom obitelji i neprestanih prijetnji njegove žene o otkazu, znala sam da moram ići.

Zašto sam uopće ostala tako dugo? Nije bila samo stvar u novcima, ja sam voljela izazove i željela sam nekako promijeniti stvari, pomoći djeci. Oni su boli anđeli, a ja sam si uzela za misiju da im pružim ljubav koja im je tako očajnički nedostajala.

No, nisam htjela više biti instrument u njihovim svađama, pa sam napokon dala otkaz - jednogjanuarskog jutra ostavila sam ih u školi, pokupila svoj kovčeg i otišla.

Od tada sam sretno zaposlena kod ljudi koji puno rade, no nemaju milione da se s njima razbacuju. Nemaju Birkin torbice ni Rolls Royce po narudžbi, no oni su pristojni, dragi i zadovoljni ljudi s djecom.

Ono što sam ja naučila kroz svoje iskustvo je da svakom djetetu više znači ljubav od novca. Ljubav je najskuplja valuta.