Zašto pogledati Velikog Gatsbyja

O šestoj filmskoj adaptaciji kultnog romana američkog pisca F. Scota Fitzgeralda, 3D ljubavnoj drami Veliki Gatsby, već je mnogo napisano iako je svoju svjetsku (a i sarajevsku) premijeru doživjela prije samo dvije sedmice. 

Većina kritičara slaže se u jednom – Veliki Gatsby je film koji će vas očarati svojim vizuelnim bogatstvom i produkcijskim luksuzom, no kojem se, načelno, zamjera plitka razrada glavnih likova.

Literarni predložak spada u jedan od najpoznatijih američkih romana 20. stoljeća, no Fitzgerald, koji je umro 1940. za života nije doživio priznanje. U romanu pratimo lik novovjekog tajkuna i altruiste, bogataša čija karizma nadilazi njegovu ljudskost. Još kao siromašni dječak, Gatsby je imao razrađen plan kako se popeti do vrha, a ostvarivao ga je uz kombinaciju upornosti, inteligencije, poslovnog duha i sreće. Neodgovorena ljubav prema mjesnoj ljepotici Daisy dala mu je dodatni poticaj da od sebe stvori živi mit, a raskošne i razuzdane zabave koje je iz subote u subotu priređivao u svom dvorcu za stotine zvanih i nezvanih gostiju, samo su bile način da se ponovo približi svojoj voljenoj. No jedna od stvari koje se ne mogu kupiti novcem je povratak u prošlost. Upravo se na ovome i bazira dramski zaplet Fitzgeraldovog romana. 

Australijski redatelj Buz Luhrman u oštrim se crtama držao ovog predloška, ali izbjegavajući psihološke nijanse, u korist revijalnosti. 

Leonardo di Caprio toliko je vješto prikazao dijapazon Gatsbyjevih raspoloženja, da poželite da mu je redatelj zadao više izazova. No za njih u filmu mjesta nema, jer je najviše vremena posvećeno prezasićenoj vizualnosti skorojevićkog života New Yorka dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. A te scene su ono radi čega vrijedi otići u kino, staviti 3D naočale na oči i prepustiti se spektaklu. 

Pred nama teku hektolitri šampanjca; paradiraju, plešu, ljube se i pijano teturaju na stotine statista u dizajniranim kostimima; scenografija je nabrekla od bazena, tornjića, bokora cvijeća, art-decoa i uglancanih oldtimera; nebom se prolamaju vatrometi, dok muzičari neumorno sviraju dobri stari jazz (kao odraz pop kulture s početka 20 stoljeća) u sprezi sa hip hopom kao simbolom dekadencije nekih novih tajkuna. Muzički anahronizam za mnoge je i najveća zamjerka na ovaj film, mada mu je Luhrman i ranije (kroz Romea i Juliju) bio sklon. Ipak, ako samo malo promijenimo vizuru i ovog Velikog Gatzbyja počnemo promatrati pomalo i kao musical, uviđamo da je Luhrman uradio dobar posao. 

Potrebno je spomenuti i pojačan kolorit filma, te osobit način 'staromodnog' kadriranja koje, u kombinaciji sa savremenim vizualnim efektima, daje dojam 'fotošopiranosti', svjesno prelazeći granicu kiča.  

Veliki Gatsby prikazuje se po cijelom svijetu sa velikim uspjehom, a možete ga gledati i u kinima u našoj zemlji. Ukoliko ste u Sarajevu, odredište je Cinema City, a termine prikazivanja saznajte na ovom linku.