Zašto je tako malo nobelovki?

Nobelova nagrada za književnost utemeljena je 1901. godine i predviđeno je da se dodjeljuje svake godine za „najizvrsnije djelo s idealističkim tendencijama“ bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, rodnu i kulturološku pripadnost autora.

Ipak, od 109 dobitnika Nobelove nagrade za književnost, samo je 12 žena. Prva laureatkinja bila je Selma Lagerloef, koja je nagrađena 1909., a pet godina kasnije izabrana je u sastav Švedske akademije, podsjeća Libela.

Zašto je tako malo nobelovki?

Činjenica je da su mogućnosti žena i muškaraca kroz historiju bile znatno različite i da su prije svega uvjetovane društveno-političkim prilikama i falocentičnim kulturalnim odrednicama gdje muškost kao univerzalna kategorija predstavlja ono što je razumno, umno, intelektualno, stabilno, dok ženskost personificira strastvenost, emotivnost, reproduktivnost, seksualnost, krhkost, nestabilnost.Ženama obrazovanje najčešće nije bilo dostupno te da im je pristup visokom obrazovanju omogućen tek jedno stoljeće.

Pristup obrazovanju i nauci

Početkom 19 st. u Francuskoj se javljaju dvije struje feminizma koje se zalažu za prava žena na obrazovanje, s tim da je prva struja bila konzervativnija: njene pristalice su tražile pravo na obrazovanje za žene ali su se protivile da žene dobiju građansko političko pravo glasa. Dok su feministkinje druge struje izražavale potrebu za priznanjem građanskih političkih prava za žene, prava na obrazovanje i prava na dostupnost svih zanimanja. Slična situacija bila je i u konzervativnoj Engleskoj, gde je tek krajem šezdesetih godina 19 st. osnovan prvi ženski koledž.

Spisateljica Wirginia Woolf, na početku 20 st. mogla je da posjeti univerzitetsku biblioteku samo u pratnji muškarca, a napisala je genijalna djela. Možemo samo da se hipotetički zapitamo: Kakva li bi tek njena djela bila da je imala mogućnost formalnog obrazovanja?!

Naravno formalno obrazovanje ne znači nužno i sposobnost kreativnog stvaranja, ali svakako mu doprinosi. Kad bismo išli dalje mogli bismo utvrditi da je W.W čak bila i sretnica jer je imala mogućnost bar neformalog obrazovanje (bila je iz ugledne porodice koja je imala bogatu biblioteku i koja je organizovala kućna druženja na koja su dolazili intelektalci), za razliku od siromašnih žena koje nisu imale tu mogućnost jer su bile prinuđene provesti svoj život radeći i do 16 sati dnevno kao sobarice, švalje, peračice odjeće, prostitutke, radnice u tvornicama i sl. da bi prehranile sebe i mnogobrojnu porodicu.

Borba za pravo na obrazovanje još traje

Dugo je crkva držala veto na univerzitetsko obrazovanje žena. U intelektualnim krugovima često su se vodile debate o pitanju umne sposobnosti žena. Tek je 1863. godine na Univerzitetu u Cirihu dozvoljeno da studiraju i žene (a na univerzitete Cambridge i Oxfordprve studentkinje su zakoračile tek 1870. i 1878. godine).

Nažalost, borba za pravo na obrazovanje još uvijek nije gotova. Žene su još uvijek podvrgnute određenim društvenim normama, praksama isključivanja, kulturološkim stigmama, političkoj, socijalnoj i religioznoj kulturi moći.

Tako je trenutno u Islamskoj republici Iran, na 36 univerziteta ženama zabranjeno pohađanje čak 77 predmeta. Zabranjeni su im predmeti koje tradicionalno upisuju muškarci, kao što su mašinstvo i geologija, ali i oni koje pretežno pohađaju žene, poput hemije, pedagogije, engleskog jezika, književnosti i knjigovodstva. Mnogi univerziteti otišli su i korak dalje u sprovođenju ovih ograničenja, tako da na nekim univerzitetima ženama stoji na raspolaganju samo jedan predmet. A razlog tog apsurdnog poteza je smanjivanje naglog porasta broja studentica jer u Iranu trenutno 60% studentske populacije čine žene.

Iako su falocentrični mehanizmi isljučivanja jaki, za loš položaj žene ne bi trebalo okrivljivati samo muškarce kao nositelje patrijarhata - Tek kad se žena, kao zaštitnica/obnavljačica patrijarhata, potpuno odrekne diskurzivnih elemenata (svog) tijela, biće joj omogućeno nadilaženje dihtomičnih suprotnosti i pronalaženje pozicije izvan okvira zacementiranih granica mizoginije. A za nobelovke se može reći da su to uspjele.

Rijetke žene koje su dobile Nobelovu nagradu u historiji koja im nije bila naklonjena su Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf, Grazia Deledda, Sigrid Undset, Pearl Sydenstricker Buck, Gabriela Mistral, Leonie (Nelly) Sachs, Nadine Gordimer, Toni Morison, Wisława Szymborska, Elfriede Jelinek, Doris Lessing i Herta Müller, a njihove kompletne biografije možete pročitati ovdje.