Viola Smith, prva profesionalna bubnjarka

Viola Smith, jedna od prvih profesionalnih bubnjarki, rođena je 1902. godine i prije dva dana je proslavila svoj 101. rođendan. Popularnost je stekla nastupima u orkestrima i ženskim swing bendovima tokom Drugog svjetskog rata, u vrijeme koje se smatra prijelomnim trenutkom za američke ženske bendove i izvođačice, piše Voxfeminae.

Rođena u Mount Calvaryu, Wisconsin, kao osmo od desetero djece, svoju muzičku karijeru započela je vrlo rano, u krugu porodice. Njezin otac pokrenuo je orkestar kojeg je sačinjavalo osam sestara, pod nazivom The Schmitz Sister (kasnije Smith Sisters). Njena porodica bila je vlasnik jednog od prvih restorana koji su istovremeno funkcionisali kao plesna dvorana, pa je Viola imala priliku ne samo nastupati, nego i učiti od najboljih muzičara još kao djevojčica.

Već kao dvanaestogodišnjakinja krenula je sa sestrama i orkestrom na turneje po Americi i vrlo brzo okusila popularnost kao jedna od članica omiljenijeg orkestra na poznatim turnejama Radio-Keith-Orpheum (RKO Circuit).

Uloga bubnjarke u orkestru dopala ju je slučajno. Naime, budući da je ona bila šesto po redu žensko dijete, dobila je utoliko svoje mjesto u orkestru za šestim instrumentom, bubnjevima. U njenoj najranijoj dobi, bubnjanju ju je učio porodični prijatelj, dok je klasičnu naobrazbu dobila na stipendiji na Juilliard School of Music. Sviranju na udaračkim instrumentima su je podučavali vrsni muzičari i podučavatelji timpana, Saul Goodman i Karl Glassman. Tokom 1949. i 1950. svirala je i nastupala u National Orchestral Association pod vodstvom njenog osnivača Léona Barzina.

U periodu od 1938. do 1941. godine, zajedno sa sestrom Mildred osnovala je ženski bend pod nazivom The Coquettes koji je ubrzo postao cijenjen i popularan.

Kako su muškarci napuštali muzičku scenu i odlazili u rovove i na bojišta, tako se otvorio prostor izvođačicama i ženskim bendovima. Da su bile omiljene u to doba, svjedoči i činjenica da su vrlo brzo nakon osnivanja, 1940. godine osvanule i na naslovnim stranicama popularnog muzičkog časopisa Billboard Magazine.

Godine 1942. kada se bend raspao, Viola je prihvatila poziv da postane bubnjarka u popularnom ženskom orkestru tog ratnog doba, jednom od rijetkih koji su uopšte tih godina aktivno nastupali, Hour of Charm, pod vostvom Phil Spitalnyja. U bendu je ostala sve do 1954. godine.

Zbog načina na koji je baratala bubnjevima i ponašala se u izvedbi, uspoređivali su je s poznatim američkim jazz muzičarom i bubnjarom Geneom Krupom, a krasili su je čak i nadimci američka najbrža bubnjarka i poznata/slavna bubnjarka. No unatoč svemu tome, biti muzičarka u jednom ženskom bendu nije bilo nimalo lako u tim godinama.

O diskriminaciji žena u muzičkom svijetu Viola Smith bi zasigurno imala puno toga za reći. U vrijeme kad je ona počela nastupati sa svojim orkestrima, izvođačice i muzičarke nije se smatralo ravnopravnima muškarcima niti je njihovo stvaralaštvo bilo priznato i prihvaćeno kao nešto ozbiljno, vrijedno ili umjetničko. Nikada nisu mogle postati autentične glazbenice. Borile su se s rodnim i rasnim ograničenjima toga doba i nastojale uklopiti u nametnute predodžbe o prikladnom ženskom bendu.

Smatralo ih se tek kao amaterske muzičke sastave, koje su trebale poslužili jedino kao zamjenska i trenutna zabava dok su muškarci bili na bojištima. One su predstavljale ono što je utjelovljavala Rosie the Riveret kao ikona američkih radnica Drugog svjetskog rata (kasnije poznata kao ikona ženskog pokreta), samo trenutnu zamjenu za pravu stvar, muškarca.

Negdje u vrijeme kad se pridružila orkestru Hour of Charm, kojeg je pratila etiketa femininog, nježnog, zabavnog benda, Viola je objavila članak u časopisu DownBeat Magazine, pod naslovom Give Girl Musicians a Break!. Imajući potrebu da javno izrazi svoju zabrinutost oko evidentne diskriminacije izvođačica i glazbenica i nepriznavanja njihovih sposobnosti i vještina, bila je kategorična rekavši:

"U ovim vremenima nacionalne krize mnoge se muške zvijezde velikih bendova mobiliziraju. Umjesto da ih se zamijeni s muškarcima osrednjeg talenta, zašto ne dopustiti iznimnim muzičarkama da  zauzmu njihovo mjesto?"

Viola je svoj cijeli život posvetila ljubavi prema muzici i stvaranju, pa iako je prestala svirati negdje oko svoje 66 godine, sve donedavno davala je redovno poduke iz bubnjanja.

Godine 2000. godine New York Times posvetio je članak ženskim bendovima u kojima je spomenut i njezin doprinos. Iste godine, bila je među osam muzičara i muzičarki nagrađenima u Lincoln Center u čast ženskim jazz legendama.