Velike bijele ajkule imaju DNK koji naučnici ne mogu objasniti: Misterija koju ne mogu riješiti

DNK velikih bijelih ajkula nastavio je prkositi naučnom objašnjenju, a posljednje otkriće istraživača vezano za njihov DNK donio je samo još više pitanja nego odgovora.

Prošle godine, naučna studija je utvrdila da, suprotno uvriježenom mišljenju, ovaj žestoki okeanski predator ne pripada jednoj globalnoj vrsti. Umjesto toga, čini se da postoje tri različite grupe, a sve potiču od zajedničke populacije koja je živjela prije 10.000 godina, a onda je posljednje ledeno doba smanjilo njihov broj.

"Nemamo pojma"

Jedna od modernih grupa je u sjevernom Pacifiku, jedna u južnom Pacifiku i Indijskom okeanu, a jedna u sjevernom Atlantiku i Mediteranu. No, bez obzira na to koliko istraživači pokušavaju objasniti kako su nastale te grupe, koristeći evolucijske simulacije, nailaze na problem za problemom.

Trending

Uzbuna u Irskoj: Dronovi krenuli na avion u kojem je bio Volodimir Zelenski

"Iskren naučni odgovor je - nemamo pojma", priznao je glavni autor studije Gavin Naylor, direktor Floridskog programa za istraživanje ajkula u Prirodnjačkom muzeju Floride.

Iako je nuklearna DNK sve tri grupe ajkula uglavnom ista, njihova mitohondrijska DNK je iznenađujuće različita. Jezgrena DNK je spakovana unutar jezgra ćelije (otuda i naziv), ali mitohondrijska DNK je spakovana unutar mitohondrija, koji proizvodi energiju za ćeliju. Za razliku od nuklearne DNK, koja se nasljeđuje od oba roditelja, smatra se da se mitohondrijska DNK (mtDNK) nasljeđuje od majke kod većine višećelijskih životinja - uključujući i ajkule.

Budući da mtDNK može pratiti majčinu liniju, biolozi za očuvanje prirode godinama je koriste za identifikaciju granica populacija i puteva migracije. Međutim, kada su u pitanju velike bijele ajkule, ta metoda ne funkcioniše. Čak i nakon korištenja jednog od najvećih skupova podataka o velikim bijelim ajkulama na globalnom nivou, istraživači nisu uspjeli ništa otkriti.

Ranije su naučnici sumnjali da su promjene u mtDNK posljedica povratka ženki ajkula u svoje rodno mjesto radi razmnožavanja – koncept poznat kao filopatrija ženki. Hipotezu čak podržavaju i nedavni opservacijski dokazi, koji sugeriraju da, iako i mužjaci i ženke ajkula putuju na velike udaljenosti, ženke se vraćaju kući kada je vrijeme za parenje. Međutim, kada su Naylor i kolege testirali tu ideju, ona nije uspjela objasniti grupe mtDNK. Sekvencirajući gene 150 bijelih ajkula iz cijelog svijeta, Naylor i njegov tim nisu pronašli dokaze o filopatriji ženki.

Čak i kada je tim proveo evolucijsku simulaciju, pokazujući kako su se ajkule mogle podijeliti u tri grupe od svog posljednjeg zajedničkog pretka, hipoteza o toj filopatriji nije opstala.

"Došao sam na novu ideju da bi odnos spolova mogao biti drugačiji – da samo nekoliko ženki doprinosi populacijama iz jedne generacije u drugu", objašnjava Naylor.

Dio slagalice nedostaje

To također nije uspjelo objasniti genetske razlike. Isto tako i nasumične genetske promjene koje se akumuliraju tokom vremena, nazvane genetski drift. Tim naučnika tvrdi da "nužno mora djelovati alternativni evolucijski mehanizam".

Ali jedino drugo poznato objašnjenje je da je prirodna selekcija možda usavršila mtDNK svake grupe, a to se čini nategnutim. U svijetu postoji samo 20.000 velikih bijelih ajkula, što je, relativno govoreći, vrlo mala populacija. Ako postoji nešto korisno u evoluciji nekih oblika mtDNK, onda bi to moralo spasiti ajkule od nečega "brutalno smrtonosnog", kaže Naylor, koji ipak sumnja da je to slučaj. Neki dio slagalice očigledno nedostaje.

"Mitohondrijska varijabilnost uočena u prirodnim populacijama nikada nije reproducirana ni u jednoj od simulacija – čak ni pod ekstremnom ženskom filopatrijom, što sugerira da su druge sile doprinijele neskladu", zaključuju autori. "Isti pristup bi koristio i drugim vrstama ajkula kod kojih se ženska filopatrija ranije pretpostavljala na osnovu genetskih podataka."

Studija je objavljena u PNAS-u.