Sjećanje na Andersena

Hans Christian Andersen (Odense, 2. april 1805. - Kopenhagen, 4. avgust 1875.) je čuveni danski pisac bajki, među kojima su najpoznatije Snježna kraljica, Ružno pače, Mala sirena, Djevojčica sa šibicama i druge. Smatra se tvorcem danske realistične proze. Njegova djela, prevedena su na preko 150 jezika i štampana u milionima primjeraka širom svijeta, bila su nadahnuće za stvaranje mnogih pozorišnih djela, baletnih predstava, filmova, skulptura i slika.

Andersen je bio sin siromašnog postolara i majke koja je nakon muževe smrti morala raditi kao pralja. Mučno se probijao do književne afirmacije. U četrnaestoj se godini Andersen, bez redovnog školovanja i bez igdje ičega, uputio u Kopenhagen kako bi pohađao pozorišnu školu sa baletom i pjevanjem. Ali, uskoro ga otpuštaju kao potpuno netalentovanog.

Uz pomoć pokrovitelja, direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina, Andersen uspjeva završiti školovanje i univerzitetski studij. U početku piše prozna i pjesnička djela, a nešto kasnije počinje svoja čuvena putovanja, najprije po domovini, a onda i po gotovo svim evropskim zemljama, a naročito po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Putovao je također i po Aziji i Africi, sve vrijeme stvarajući nova djela. Nakon života ispunjenog bogatim književnim radom i putovanjima, Andersen umire 4. avgusta 1875. u Kopenhagenu kao počasni profesor i počasni građanin Odensea.

Njegovo je prvo uspješno djelo bio je putopis Šetnja od Holmenskog kanala do istočne tačke otoka Amagera iz 1829. godine. Ipak, postao je poznat tek romanom Improvizator iz 1835., koji je napisao nakon putovanja po Italiji, oslikavajući u njemu borbu mladog pisca za afirmaciju. Bogati opisi talijanskog narodnog života izazvali su divljenje publike te je roman odmah bio preveden na nekoliko stranih jezika.

Kada su se pojavile njegove danas čuvene bajke, publika i kritika na to su obratili jako malo pažnje, iako su one najbolje što je Andersen napisao i zbog čega je ušao među omiljena imena svjetske književnosti, dok je općeniti stav književne kritike da njegovi romantičarski romani i njegovi dramski radovi nemaju ni veće izražajnosti niti veće vrijednosti.

Andersenove priče ili bajke bile su u početku živa i dopadljiva prepričavanja onoga što je čuo u djetinstvu, a kasnije ih je i sam stvarao. U njima se fantastično, legendarno i mitsko stapa sa neposrednim, stvarnim svijetom. S jedne strane, u njima je artistički domišljena fantastika pod utjecajem Hoffmana, a s druge - neodoljiva naivnost i svježina narodne umjetnosti. Svi se ti trenuci, pa i humorističan jezik, uspijevaju probiti i kroz prijevode, putem kojih su se njegove priče sve brže širile, potpomognute ilustracijama najboljih tadašnjih umjetnika. Iako motivi i temljne teme Andersenovih bajki potiču iz zajedničkog kruga folklorne književnosti (npr. razni oblici praznovjerja, priče o vilama, patuljcima, prosjacima, kraljevima, princezama i životinjama), ne samo njihov izraz nego i unutarnji razvoj originalna je tvorevina.

Andersenove bajke su prevedene na četrdesetak različitih jezika. Njegovih ga je više od 150 priča za djecu označilo kao jednu od najvećih figura svjetske literature. Cjelokupna djela H. C. Andersena (Samlede vaerker) objavljena su najprije u Kopenhagenu, 1854. - 1879.