Silent Hill: Grad koji pakao zove domom

Prvi dio u serijalu videoigara Silent Hill se pojavio 1999. godine i predstavljao je novog pripadnika tzv. survival horror žanra, kojeg je nekoliko godina prije utemeljio Resident Evil. 

Resident Evil je svoje igrače stavio u scenarije karakteristične za horrore B-produkcije: ukleta imanja, zombiji, mutirane kreature..., a sve te užase su igrači proživjeli iz perspektive posebno obučenih specijalaca. Žanr je nazvan survival horrorom jer je jedini cilj postavljen pred igrače bio - preživjeti. 

Silent Hill je uzeo tu formulu, ali ju je obradio na posve drukčiji način.

Priča prvog dijela igre počinje prilično jednostavno. Pisac Harry Mason odlazi sa svojom kćerkom Cheryl na kraći odmor u gradić Silent Hill. Putem doživljavaju prometnu nesreću. Kad se Harry probudi, vidi da mu kći više nije tu i odlazi da je pronađe u Silent Hill, u kojem se dešava nešto čudno...

Prva izmjena koju je Silent Hill uradio u odnosu na Resident Evil je bila u vrsti likova, kojima igrači upravljaju. Za razliku od specijalaca i odlično obučenih policajaca sa hrpom vatrenog oružja karakterističnih za Resident Evil serijal, Silent Hill je igrače stavio u tijela običnih ljudi. Likovi iz Silent Hill igara su obični ljudi, bez ikakve obuke, potpuno nespremni za suočavanje s monstrumima i demonima koji ih čekaju u gradu. Likovi su imali bateriju, koja bi se gasila u najnezgodnijim trenucima, i radio, koji bi šumio kada bi nešto bilo u blizini.

Za razliku od ogromnog arsenala vatrenog oružja dostupnog igračima Resident Evila, igrači Silent Hilla su se morali zadovoljiti sa pištoljem, sačmaricom i kojom drugom puškom (za koje nikada nije bilo dovoljno municije). Municija je bilo jako malo i trebalo ju je čuvati za borbe protiv opasnijih protivnika, pa su igrači bili prisiljeni da koriste zahrđale cijevi, daske s ekserima, noževe, sjekire isl "hladna" oružja ili da jednostavno - bježe. Ni u bijegu ne bi bio spas, jer bi se likovi vrlo brzo umorili i morali zastati da dođu do daha. 

Horror u Silent Hillu je tako bio posve drukčije vrste u odnosu na onaj iz Resident Evila. Jezovita atmosfera, kojoj je najviše doprinosila gusta magla, zastrašujuća čudovišta i izvanredna muzika i zvukovi su doveli do toga da igra kreira svijet u kojem se igrači sami boje onog što dolazi. Resident Evil se poigravao s vašim živcima, Silent Hill se poigravao s vašim umom, a malo je šta strašnije od tog. 

Kompleksna priča je igrače vodila između dva svijeta: "našeg" i Otherworlda. Svijet Silent Hilla odlikuje gusta magla koja skriva tko zna šta, snijeg koji lagano propaduje, no, taj svijet se transformiše u nešto puno mračnije: Otherworld. U svijetu Otherworlda ne postoji tlo, samo rešetke koje skrivaju beskrajan bezdan, sve je zahrđalo i prekriveno skorenom krvi, lanci i kuke vise sa stropova, a i čudovišta se doimaju monstruoznijim.

Upravo su čudovišta još jedna odlika posebnosti serijala. Svaki nastavak je imao posve nova čudovišta, koja su, osim što su odlično dizajnirana, predstavljala i esencijalni dio priče. Izgled čudovišta je uvijek bio utemeljen na osnovu prošlosti onoga tko je u Silent Hillu i čiju priču pratimo. 

Grad zapravo funkcioniše kao stroj koji prošlost i život svojih stanovnika manifestira, pa zbog toga svi njegovi stanovnici vide taj grad drukčije. Laura, 8-godišnja djevojčica iz Silent Hill 2, uopće ne vidi nikakva čudovišta, zato što grad nema ništa da manifestira, ona je i dalje previše nevina i mlada da bi imala ikakve demone iz prošlosti. 

Čudovišta koja Heather, heroina Silent Hill 3 i novog nastavka Silent Hill filma, vidi su tako utemeljeni na njenom životu i na onome tko ona zapravo jeste. 

Prvi dio igre i Harryjeva potraga za svojom nestalom kćerkom je adaptirana u prvi Silent Hill film. Drugi dio serijala nazvan Silent Hill: Revelation 3D je adaptirao Silent Hill 3, koji se pričom oslanja na prvi dio videoigre. Kakva je tačno veza Heather sa Silent Hillom i kako je njena priča ispričana moći ćemo vidjeti već od 8. novembra u Cinema Cityju.