Reportaža iz otočke zemlje Fiji: Zemlja čiji su stanovnici najsretniji na svijetu (FOTO)

Australija, moj privremeni dom,  ima brojne prednosti, a jedna od najvećih je to što je jako blizu nekoliko egzotičnih otočkih zemalja Južnog Pacifika kao što su Fiji, Vanuatu, Nova Kaledonija i Tonga. Realno, ko bi se nakanio iz Evrope uputiti  ka Fijiju (mada ima i takvih) i provesti u avionu jedno 150 sati, ali ako ste u Australiji, onda je to već druga priča. Fiji je od Sydneya udaljen samo nekliko sati leta, pa stoga ne čudi što je Australcima otići na Fiji kao Bosancima u Makarsku – čas posla. 

Za Radiosarajevo.ba: Merdijana Sadović, Australija

U proteklih godinu dana, o Fijiju sam čula razne priče – od toga da je to prekrasna zemlja, da su ljudi izuzetno srdačni a plaže prvoklasne, do toga da se osim plaža i mora tu nema šta vidjeti. Ove druge sam odmah otpisala kao tvrdnje neukih i razmaženih ljudi, jer kako jedan Fiji na kojem su snimani filmovi poput Plave lagune sa Brooke Shields i Brodoloma sa Tomom Hanksom može biti nezanimljiva destinacija?!?

Na aerodrom Nadi, koji se nalazi na najvećem ostrvu Viti Levu, sletjeli smo u kasnim noćnim satima, tako da nismo imali prilike iz zraka vidjeti barem neke od 332 ostrva koja čine arhipelag Fiji. Dočekali su nas kiša i mrak. I pričljivi taksista Netani koji nam je u sat vremena vožnje uskim i vijugavim cestama ispričao cijelu svoju porodičnu historiju, dao kratki pregled političke i ekonomske situacije na Fijiju i onako usput zamolio da mu pomognemo da emigrira u Australiju.

Kad smo mu rekli da mi nemamo te moći i da smo u Australiji samo privremeno, brzo je dodao da ni Bosna nije loša – mogao bi se on i tamo dobro snaći, samo ako mu pomognemo da dobije vizu.

Već pomalo zabrinuta njegovom željom da ode bilo gdje i siromaštvom koje ćemo sigurno ugledati čim se razdani, pitam Netanija kako ljudi žive na Fijiju. “Dobro”, iznenadi me on. “Niko nije gladan jer hrana je nadohvat ruke i ima je u izobilju – od ribe i morskih plodova, do kokosovih oraha, mango plodova i banana koje rastu posvuda, treba ih samo ubrati”. Turizam je, dodaje on, glavna privredna grana, ali posla nema za sve. “Vlasnici velikih hotelskih lanaca ubiru najveći profit, a nama ostaje samo mali dio”, kaže on. 

Povela se i priča o političkoj situaciji koja je prije nekoliko godina bila ozbiljno narušena vojnim pučem, ustavnom krizom, uvođenjem vanrednih mjera i izbacivanjem Fijija iz zajednice država Commonwealtha. Netani mi kaže da su izbori održani prošle godine – koji su na međunarodnom nivou priznati kao demokratski - značajno doprinijeli stabilizaciji zemlje. Dodaje da je novi predsjednik Fijija, George Konrote, vrlo popularan, prvenstveno zbog reformi u školstvu za koje se kontinuirano zalaže. Osmogodišnje školovanje na Fijiju je besplatno, ali posljednjih godina sve je manje ljudi slalo djecu u školu zbog skupog prijevoza i školskih knjiga. “Konrote je uveo besplatan prijevoz i udžbenike za svu djecu, tako da sad nijedan roditelj nema izgovor da ne školuje svoje dijete”, objašnjava mi Netani. 

Na kraju ga pitam da li je istina da su ljudi na Fijiju tako zadovoljni svojim životom kao što se priča, bez obzira na relativno nizak životni standard. Naime, prema Gallupovom istraživanju iz 2014. godine, stanovnici Fijija su najzadovoljniji ljudi na svijetu - čak 93% ispitanih izjavilo je da su ili sretni, ili vrlo sretni.  

Bulaaaa!

“Tačno je to, mi smo vrlo sretni ljudi”, odgovara Netani uz smijeh. “Nismo bogati, pa samim tim nemamo razloga za brigu. Bogati ljudi ne mogu spavati noću jer samo misle na to kako da sačuvaju ili uvećaju svoje bogatstvo. Mi obični ljudi nemamo tih problema”. Dodaje da to što želi otići u Australiju na privremeni rad ne znači da je nesretan na Fijiju, naprotiv, ali uz svoja sadašnja primanja teško da svojim kćerima može omogući veći životni standard. 

Tako uz priču stigosmo i do rampe pred ulazom u hotel, na kojoj nas je dočekao uniformisani čuvar. Malo je provirio unutra i neočekivano povikao iz sveg glasa: “Bulaaaa!”. Meni se momentalno sledila krv u žilama, a vidjevši moj izraz lica u retrovizoru, Netani se grohotm nasmijao.

“Ne bojte se, to je tradicionalni pozdrav na Fijiju. Time vam ljudi žele dobrodošlicu”. 

Kako li tek prepadaju ljude, pomislih.

Prvo jutro na Fijiju je konačno otkrilo zašto ovo otočje uživa tako dobar glas: prekrasne plaže sa povijenim palmama kao sa razglednica, kristalno čisto more zaštićeno od ajkula koraljnim grebenima, sunce koje prži taman koliko treba da bude toplo, ali ne i prevruće, egzotična flora i fauna na svakom koraku. Ono što smo odmah primijetili je to da su lokalne žene i muškarci izuzetno krupne građe, kao od brda odvaljeni, i odjeveni gotovo identično - u košulje i duge suknje. Ni traga gracilnim ljepoticama sa slamnatim suknjicama oko pasa i cvjetnim vijencima preko grudi. Takve, valjda, postoje samo još u starim holivudskim filmovima.  

Kanibalizma se sjećaju kao 'vremena đavola'

Do prije nekih 150 godina, stanovnici arhipelaga koji danas čini Fiji bili su ljudožderi i prehrambene navike su promijenili tek u 19. stoljeću, dolaskom misionara i prelaskom na hrišćantsvo. I mada su danas ovi kršni gorostasi izuzeno prijazni i miroljubivi, nije teško zamisliti zašto su bijeli moreplovci godinama zaobilazili Fiji u širokom luku, u strahu od moćnih ratnika koji su poražene neprijatelje jeli za ručak.  Prema priči, izvjesni poglavica Ratu Udre Udre je u 19. stoljeću pojeo čak 872 nesretnika i tako ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao ljudožder sa najvećim apetitom. Svakoj žrtvi u pomen ispred svoje kuće je ostavljao po jedan kamen i sad se pored njegovog groba na sjevernom dijelu ostrva Viti Levu nalazi gomila kamenja dovoljno velika da se sagradi omanja koliba. 

U vrijeme kanbalizma, naročito cijenjen obrok bili su najjači pripadnici drugog plemena jer se smatralo da će njihova snaga preći u onog ko ih pojede, pa se da zaključiti da je Udre Udre pred kraj života imao skoro pa nadnaravne moći.

Danas se stanovnici Fijija nerado sjećaju perioda kanibalizma koji nazivaju “vremenom đavola” i ističu svoju novostečenu miroljubivost i pobožnost. 

Preko 65% lokalnog stanovništva na Fijiju su hrišćani. Seoske crkve su male, bijelih zidova i gotovo bez ikakvih ukrasa, sa jednostavnim slamnatim prostirkama na podu. U crkvu se ulazi bosih nogu, a vrata su jako niska, što većina posjetilaca primijeti sa zakašnjenjem. 

“Znate li zašto su vrata na crkvi ovako niska?”, pita nas seoski vođa dok sa čvorugama na glavama ležimo u polunesvjesnom stanju na prostirkama poredanim oko velikog krsta u centralnom dijelu prostorije. “Saginjući glavu da uđe u crkvu, čovjek se tako automatski pokloni ovom mjestu”, kaže on sa vragolastim osmijehom na licu. Nama baš i nije smiješno, al’ gotovo sad.

Tamo gdje kava nije isto što i kafa

Jedna od nezaobilaznih ceremonija na Fijiju je ispijanje kave, napitka boje blata i čudnog okusa od kojeg vam utrnu usta i zubi, a i mozak pomalo. Kava (koja nema ništa zajedničko sa kafom) ima blago opojno djejstvo i gostima se nudi kao znak dobrodošlice, te se ne smije odbiti. Poglavica sela napitak priprema pred vama, od mljevenog korijena kave i vode koje rukom miješa u velikoj drvenoj posudi. Nakon toga, svi gosti piju po par gutljaja iz iste, ali manje posude. Dok mi kroz glavu prolaze razne zarazne boleštine koje se ovim putem mogu prenijeti, pokušavam se sakriti iza leđa osobe koja sjedi do mene, ne bih li izbjegla veliku čast koja mi se ukazala. To mi i polazi za rukom, ali kad nakon 15-ak minuta cijela moja grupa postane izuzetno dobro raspoložena i ne može obuzdati smijeh, požalim što ipak nisam probala bar jedan gutljaj. 

Obilazak ostrva u narednih par dana donosi i prvo veće razočarenje. Umjesto tradicionalnih zemljanih i drvenih koliba sa slamnatim krovovima, kakve smo viđali na starim fotografijama Fijija, svuda vidimo samo ružne udžerice od betonskih blokova i sa limenim krovovima. Modernizacija Fijija je na ostrva donijela i jeftine materijale, pa su ljudi vrlo brzo zaključili da je puno lakše postaviti novi limeni krov kad ciklonski vjetar otpuše stari, nego ga praviti od slame. A i betonski blokovi su mnogo otporniji od blata i drveta. Međutim, koliko god novi stil gradnje bio ekonomski prihvatljiv, neizrecivo je ružan i kvari cjelokupni dojam raja na zemlji. 

Drugi veliki problem koji je Fijiju donijela modernizacija je otpad. Na svakom ćošku su divlje deponije smeća, gomile plastike i željeza koje zagađuju rijeke i izvore . Sa žaljenjem zaključujem da ekologija očigledno ne kotira visoko na listi prioriteta Fijija.

Fiji ima mnogo plantaža šećerne trske, naslijeđe iz vremena kada je ova zemlja bila britanska kolonija. Tada su Britanci na ova ostrva doveli hiljade Indijaca da rade na plantažama jer nisu htjeli ni na kakav način remetiti običaje domorodaca, niti njihov način života. Neko naivan bi vjerovatno pomislio da je to bio vrlo mudar i velikodušan potez kolonizatora, ali prije će biti da ih je bilo strah da se domoroci ponovo ne vrate starim navikama i ne pojedu mrske okupatore.

Voz koji voze putnici

Obilazeći ostrvo Viti Levu, vozimo se uskotračnom prugom prastarim vozom nalik na Ćiru kroz plantaže šećerne trske, gusto rastinje,  isprepletene lijane i cvijeće koje se u grimiznim slapovima spušta niz vulkansko stijenje. Brzinom od deset kilometara na sat prolazimo pored sela sa kućama od betona i lima iz kojih istrčavaju musava i razdragana djeca i mašu putnicima uz nezaobilazne povike “Bulaaaa!”. Putnici im kroz prozor bacaju slatkiše, a oni ih skupljaju uz veselu ciku. Domaćini kažu da je ovaj običaj ostao još iz kolonijalnog doba, ali ja se ne mogu oteti osjećaju nelagode i utisku da bi ovu tradiciju ipak trebalo ukinuti. 

Svakih par kilometara, voz se zaustavlja i putnici izlaze van da sklone popadalo granje sa pruge kako bi mogli nastaviti vožnju. U jednom trenutku, mašinovođa ustupi upravljač jednom od putnika, kojem se tako vjerovatno ostvario dječački san. 

Na jednoj stanici voz se zaustavlja i posjećujemo obdanište pored pruge, puno nasmijane djece i kokoši. Vaspitačica nam kaže da su zbog vrućine vrata obdaništa po cijeli dan otvorena, pa kokoši ulaze i izlaze kako im drago. Jedna je za bazu odabrala terpezariju, našla neki stari jastuk i tu svaki dan leže jaja. Kad je istjeraju napolje, ona skače na prozor,  kuca kljunom o staklo i kokodače sve dok se neko ne smiluje i pusti je unutra, što se na kraju uvijek desi. A kažu da kokoši nisu baš bistra stvorenja.

Nakon obdaništa, obilazimo i lokalnu osnovnu školu - drvene barake poredane oko uredno podšišanog travnjaka po kojem veselo trče bosa djeca u jednostavnim uniformama. Na zidovima škole vise rukom ispisane parole o zdravoj prehrani, redovnom pranju zuba i radnim navikama. U učionicama nema kompjutera, klupe su stare i izgrebane, ali sve je besprijekorno čisto. Uz rub travnjaka su kokosove palme, a preko puta škole se nazire pješčana plaža i kristalno čisto more.  

Nešto u toj slici i u tim iskreno ozarenim dječijim licima uvjerilo me da možda ima istine u tvrdnjama da su ljudi na Fijiju među najsretnijim na svijetu (čak i kad ne konzumiraju kavu) . 

Pitam sina da li bi on volio ići u takvu školu. 

“Pa sad…ne znam”, oklijeva on. “Ne bi bilo loše da mi je ovakva plaža preko puta škole, ali ne znam kako bih izdržao bez kompjutera”. 

Ja ga gledam i mislim kako su sretna djeca koja nemaju kompjutere ni elektronske igrice, koja se u slobodno vrijeme veru po drveću i beru kokosove orahe, love ribu rukama i plivaju po cijeli dan. 

Fiji ima puno problema – od vojnih pučeva, do visoke stope nezaposlenosti, zagađivanja okoliša i generalne nesigurnosti. Međutim, Fiji ima odličnu klimu, divna ostrva (pogotovo ona nenastanjena), hrane i vode u izobilju i sretne i neiskvarene ljude. 

Poređenja radi, razvijena i bogata Australija bilježi najveću potrošnju antidepresiva na svijetu. Što će reći, sreća je relativna stvar i bogatstvo tu očigledno ne igra presudnu ulogu.  

Kažem sebi da se moram toga sjetiti slijedeći put kad me obuzmu tegobne misli. I da, kada budem odlazila sa Fijija, obavezno moram ponijeti sa sobom koji korijen kave. Da se nađe.