Ramadan: Glas mojih zemljaka je ispunjen strahom

* * *

Nije se namjeravalo ići ovim putem. Mjesecima smo bili uvjeravani da je svaki pokušaj zabrane gradnje munara u Švicarskoj osuđen na propast. Zadnja ispitivanja su pokazala da je oko 34 posto švicarske populacije spremno dati glas za ovu šokirajuću inicijativu.

Prošli petak, na sastanku organiziranom u Lausani, više od 800 studenata, profesora i građana smatralo je, bez sumnje, da će se referendumom ovaj prijedlog pokazati neosnovanim, bez i najmanjeg angažmana oko toga da se ova smiješna inicijativa vrati radi uspostavljanja sretnije budućnosti. Danas se takvo uvjerenje pokazalo lažnim, kada je 57 posto Švicaraca učinilo ono što je Federalna demokratska unija zahtijevala od njih – što je zabrinjavajući znak da ova populistička partija može ovim prijedlogom okončati strah i očekivanja ljudi. Prvi put nakon 1893. godine inicijativa da se jedna zajednica izoluje, sa jasnom diskriminatorskom suštinom, biva osvjedočena u Švicarskoj. Na evropskom nivou, možemo se nadati da će ova inicijativa biti odbijena , ali to ne čini rezultate ovog referenduma manje zabrinjavajućim. Šta se to događa u Švicarskoj, zemlji mog rođenja? Samo su četiri munare u Švicarskoj, dakle, nedovoljan razlog, stoga i neobjašnjiv da se zbog toga proklamuje jedna ovakva inicijativa?

Moja zemlja, kao i mnoge druge u Evropi, trenutno je pozornica suočavanja nacionalne reakcije sa sve većom prisutnošću i novim imidžom evropskih muslimana. Munare su samo izgovor – Federalna demokratska unija je prvo željela da pokrene inicijativu i kampanju protiv tradicionalnog islamskog načina klanja životinja, ali je postajala bojazan od reakcije i osjetljivosti švicarskih Jevreja oko ovog pitanja, i mjesto toga, kao pogodan simbol, svoje ciljeve su usmjerili na munare. Svaka evropska zemlja ima svoje specifične slučajeve i simbole zbog kojih evropske muslimane predstavljaju kao problem i posmatraju kao stalnu metu napada.

U Francuskoj je to mahrama ili zar; u Njemačkoj, džamije,: u Britaniji, nasilje; crtani filmovi u Danskoj; homoseksualnost u Holandiji – kao i ovaj slučaj. Važno je pogledati iza ovih simbola i shvatiti šta se zaista dešava, generalno u Evropi, ali i u Švicarskoj kao zaseban slučaj: dok evropske zemlje i njeni građani prolaze kroz stvarnu i duboku krizu identiteta, imidž muslimana je problematičan – i to je zabrinjavajuće. U važnom trenutku Evropljani zatiču sami sebe kroz pitanja kao „šta su naši korijeni?“, „ko smo mi?“, „kakva će naša budućnost izgledati?“, i to u ovom migracijskom svijetu oni vide oko sebe nove građane, nove boje kože, nove simbole ne koje nisu naviknuti. Tokom prošla dva desetljeća islam je povezivan sa mnogim kontraverznim pitanjima – oko nasilja, ekstremizma, slobode govora, rasne diskriminacije, zabrane udavanja, da nabrojimo samo nekoliko – teško je običnom građaninu kroz ovakvu sliku o muslimanima prihvatiti ih kao pozitivnog faktora napretka društva.

Postoji veliki udio straha i opipljivog nevjerovanja. Ko su oni? Šta oni žele? I ova pitanja su unaprijed podstaknuta sumnjom kroz nastojanje i ideju da se islam proglasi ekspanzionističkom vjerom. Da li ovi ljudi žele da islamiziraju našu zemlju? Kampanje protiv munara su ispunjene ovim neosnovanim strepnjama i nedokazivim tvrdnjama. Glasači su bili primorani izaći na referendum ovim manipulatorskim pozivom kojim se širi netrpeljivost i strah. Posterima na kojima se vidi žena sa mahramom i munarama predstavljenim kao oružje na osvojenoj švicarskoj zastavi. Pravo na referendum je ostvareno samo činjenicom da je islam nekompatibilan sa švicarskim vrijednostima. (Federalna demokratska unija je u prošlosti zahtijevala da mi se oduzme državljanstvo jer sam branio islamske vrijednosti previše otvoreno.)

Njihova medijska strategija je bila jednostavna ali efikasna. Izazvati kontroverze gdje god je bilo dovoljno zapaljivo tlo za takvo nešto. Razvijati osjećaj uloge žrtve među švicarskim narodom: mi smo usred napada, muslimani nas nečujno i tiho osvajaju i mi neizbježno gubimo svoje korijene i kulturu.

Švicarska većina je poslala jasnu poruku svojim muslimanima sugrađanima: mi vam ne vjerujemo i najbolji musliman za nas je onaj musliman kojeg mi ne možemo vidjeti. Koga kriviti? Godinama sam ponavljao muslimanima da trebaju da budu pozitivno okrenuti, aktivni i otvoreni prema zapadnim društvima, uključujući međusobno poštovanje. U Švicarskoj, tokom nekoliko prošlih mjeseci, muslimani su težili da ostanu marginalizirani zbog opasnosti od izazivanja mogućeg sukoba. Bilo bi mnogo korisnije da se udružimo sa svim švicarskim organizacijama i političkim partijama koji su bili protiv takve inicijative. Švicarski muslimani dijele međusobnu odgovornost, ali jednom se mora reći da su političke partije, u Evropi kao i u Švicarskoj postale nesposobne, i nespremne za bilo kakve hrabre poteze i hrabro vođenje politike prema religijskom i kulturnom pluralizmu.

Ozračje koje stvore populisti postaje ozračje koje ostali slijede. Propustili su da priznaju pravo da je islam sada i švicarska i evropska religija i da su muslimani sugrađani bezuslovno „u mnogome integrirani“. Tako ćemo se suočiti sa mnogim zajedničkim izazovima, kao što su nezaposlenost, moć i nasilje – izazovi sa kojima se moramo suočiti zajedno. Ne možemo kriviti same populiste – to je širok propust, nedostatak hrabrosti, užasno i lakomisleno odstupanje od vjere u njihove nove sugrađane – muslimane.