Priče koje pršte emocijama

Naslovom koji je posveta slavonskome piscu s početka 20. stoljeća Jozi Ivakiću, čija je zbirka nosila naslov Knjiga od žena i ljubavi, Julijana Matanović opet starta prema vrhovima ljestvica čitanosti, što će joj sigurno i uspjeti.

Na tragu njezine prve knjige, velikog hita Zašto sam vam lagala, ova autorica koja ne krije kako joj je do mišljenja čitatelja itekako stalo, ispisuje dvanaest priča. Većinom smještene na bosanske i slavonske adrese, njene priče doista čuvaju izrazito tradicionalan duh, pa naslovno “oduživanje” Ivakiću i nije čudno. Polazeći od ideje kako se “svaka priča mora zaslužiti vlastitim životom” te kako iza teksta treba “stajati život u prstima”, autorica kao građu uzima i “prerađuje” svoju autobiografiju.

Prijemčivost njezine proze za šire čitateljstvo proizlazi upravo iz te činjenice, shvaćanja književnog teksta kao bilježenja i ispravaka “pogrešaka u biografiji”, kao i iz silne potrebe za zavodljivim pripovijedanjem koje ne bježi od transparentne emotivnosti, kojom se na trenutke i razbacuje, stvarne ili hinjene iskrenosti i provodne niti sudbine, ponavljanja i povezanosti životnih obrazaca iza kojih ne stoji nikakav jači ili teorijski utemeljen koncept, tek povremeno uobličavanje univerzalnih iskaza kojima pripovjedačica, između ostaloga, iskazuje poštovanje (i pripadnost) tradiciji bosanskohercegovačkog pripovjedaštva.

Ženske sudbine

Iako tematski i formalno raznolike, u pričama iz ove zbirke dominiraju ženske sudbine, pa ih se svakako treba čitati i u tome ključu. Matanovićkine su junakinje negdje između stereotipa iz ženskih časopisa (pri čemu zrcalo koje podebljava noge može postati životnom traumom i uzrokom emotivne zakočenosti), tradicionalizma koji ženskost svodi na ručni rad, udaju i rođenje djeteta i koncepta ženskosti u kojem se pobuna odvija vrlo tiho, u unutarnjem monologu, pa se karijera gotovo izjednačava s grijehom, dok će najveća emancipacija biti odrađena u romantičarskom konceptu zabranjene ljubavi zbog koje junakinja nadmašuje međunacionalnu netrpeljivost, ali zbog toga biva kažnjena gubitkom djeteta.

Skliski teren velikih tema

Smještene u milje u kakvom je takav koncept ženskosti pravilo, Matanovićkine junakinje ne čine od njega odmak, već ga opisuju, preslikavaju i iskustveno neuspješno pokušavaju mijenjati.

Shvaćanjem života i povijesti kao ulančavanja i ponavljanja istih motiva i situacija i njihovim selidbama kroz vrijeme i likove, Matanovićeva pričama kao da ispisuje opravdanja i “operira” vrlo skliskim terenom velikih tema krivnje, grijeha i oprosta, što spojeno s naglašenim socijalnim osjećajem i izrazitom tankoćutnošću rezultira štivom za koje se čitatelju vrlo lako “zalijepiti”.

Između redaka može se pronaći i “opravdanje” vezano uz autoričino nepripadanje jasnim, znanstvenim i književnim, žanrovima i literarni pokušaj utemeljenja vrlo osobnog pristupa književnoj, ali i pojedinčevoj povijesti. U svakom slučaju knjiga koja pršti emocijama i računa na upravo takvu, emotivnu recepciju.

dnevnik.hr/radiosarajevo.ba