Otok Hashima: Jazbina Bondovog arhineprijatelja

Gotovo 40 godina nakon što su ga napustili i posljednji stanovnici, japanski otok Hashima je beživotan, oronuo i potpuno nenaseljiv za ljude. Naravno - ukoliko niste ludi protivnik Jamesa Bonda koji planira da sruši britansku tajnu službu.

Ukoliko ste već pogledali najnoviji film u franšizi o tajnom agentu 007 - Skyfall, sigurno ste vidjeli i ovo zabačeno ostrvo na kojem se nalazi tajna jazbina Raoula Silve, šminkera i smrtonosnog cyberteroriste, kojeg je utjelovio Javier Bardem. Kada malo zagrebemo u mračnu prošlost otoka, uloga Hashime u filmu počinje zaista da ima smisla.

U panoramskim snimcima Bonda kako u čamcu prilazi ostrvu jasno se vidi zašto je ova gomila betona usred okeana, sa svojim zlokobnim neboderima, dobila nadimak Battleship Island. Zapravo, ostrvo toliko nalikuje ratnom brodu, da je čak i torpedirano od strane američkih podmornica tokom Drugog svjetskog rata.

38 godina nakon odlaska i posljednjih ljudi, na ostrvu su ostale samo trošne zgrade i mračne uspomene. Možete li onda povjerovati da je Hashima nekada držala rekord u najvećoj naseljenosti na Zemlji? Kako bi se smjestila stalno rastuća populacija, 1916. godine, nikli su prvi stambeni blokovi od armiranog betona na svijetu te su postali nacrt za stambene projekte širom svijeta. Moderne zgrade sadržale su minijaturne stanove od desetak kvadratnih metara sa zajedničkom kuhinjom i kupatilom. Ubrzo je Hashima (poznata i kao Gunkanjima) imala preko 30 stambenih blokova, 25 prodavnica, školu, dva bazena, bolnicu i groblje.

Mitsubishijevi robovi iz Kine i Južne Koreje

I šta se zapravo tamo desilo? Uprkos utisku koji se stekne na prvi pogled - ovo ostrvo nije bilo u ratnoj zoni. Nema ni tragova smrtonosne epidemije ili biohemijske katastrofe. Otok je samo žrtva rapidne industrijalizacije Japana. Nekada uspješan gradić kopača uglja, u vlasništvu čuvene korporacije Mitsubishi, bio je dom za više od pet hiljada uposlenika i njihovih porodica.

Još od 1887., Mitsubishi je kopao ugalj sa morskog dna ispod Hashime, a vrhunac proizvodnje je bio oko 400 hiljada tona tokom ranih '40-ih godina prošlog stoljeća (otprilike u isto vrijeme kada je Japan sklopio savjet sa nacističkom Njemačkom i nakon nekoliko godina rata sa Kinom).

Iako nije javno dokumentovano, tokom rata, japanska vlada i Mitsubishi slali su na prisilni rad koreanske i kineske zarobljenike čak 600 metara ispod nivoa mora (u periodu između 1943. i 1945.).

Oko pet stotina Koreanaca i dvije stotine Kineza stiglo je na otok na Mitsubishijevim brodovima poznatim i kao Pakleni brodovi. Smatra se da je više od stotinu zarobljenika ostavilo svoje živote na otoku.

Tokom 1959., populacija na otoku dimenzija 480 x 160m dostigla je gustinu od 139,100 stanovnika po kvadratnom kilometru u rezidencijalnoj oblasti. Poređenja radi, Gustina naseljenosti u Hong Kongu, zabilježena 2010., iznosila je 6,7 ljudi po kvadratnom kilometru. Stanovnici Hashime živjeli su doslovno jedni na drugima u zatvorskim uvjetima.

Nijemi svjedok destruktivnosti Majke Prirode

U narednoj deceniji, Japan je počeo favorizirati naftu te je Hashimina nekada uspješna proizvodnja uglja polako počela opadati. Nakon gotovo jednog stoljeća kopanja uglja, Mitsubishi je 1974. zatvorio rudnik. Kompanija je ponudila nove poslove samo maloj grupi ljudi, na osnovi - ko prije do posla - dobio ga je. Za samo nekoliko sedmica, nekada najnaseljenije mjesto na planeti - bilo je potpuno napušteno.

Stanove i dvorišta koji su, uprkos svom zlokobnom dizajnu, nekada odjekivali smijehom i dječijom igrom, danas je teško zamisliti kao takve. Zapravo, teško je uopće i zamisliti roditelje koji bi tu doveli svoju djecu. Danas samo zahrđali ostaci igračaka i metalni otpad svjedoče da su se tu nekada nalazila školska igrališta.

Zahvaljujući nemilosrdnoj ruci Majke Prirode, totalno raspadanje je vrlo brzo zahvatilo Hashimu. Danas se tu mogu naći raspukli domovi koji stenju pod naletima vjetra i samo što se ne sruše kada vjetar nanese morsku vodu u zgrade.

Pod okupacijom Majke Prirode, prvo su stradale drvene fasade i balkoni, a vrlo brzo su popustile i potporne grede i zidovi te se sručili na nekada nagužvane gradske ulice. Prolazi i stepeništa koji su nekada povezivali blokove zgrada potpuno su se raspali.

Godinama su posjete ovom otoku bile zabranjene, a moguća kazna bila je i protjerivanje iz Japana. Ipak, 2008. godine, interes za misterioznim otokom je porastao te je Hashima predložena za UNESCO-vu listu svjetskog naslijeđa. Još uvijek nije zvanično proglašena, vjerovatno zahvaljujući protestima južnokorejskih vlasti. Njihovi preživjeli stanovnici, koji su tokom rata bili na prisilnom radu na ovom otoku, tek trebaju da budu obeštećeni od strane japanske vlade ili Mitsubishija.

2009. godine, Hashima je konačno otvorila svoja vrata javnosti i danas se može posjetiti u organizovanim turističkim grupama, a putovanja kreću iz luka u Nagasakiju ili sa ostrva Nomo. Mnoge oblasti su još uvijek nesigurna i zabranjene te turistički vodiči moraju budno da paze na posjetioce koje dovode na otok. Iz tog razloga, brojne akcione scene sa Danielom Craigom i Javierom Bardemom snimljene su na posebno napravljenom setu u čuvenom studiju Pinewood.

Hashima danas svjedoči šta može da se desi ljudskim građevinama u divljem okruženju. Svake godine, tokom sezone tajfuna, kiše i vjetrovi koji pušu brzinom od 170 km/h proždiru nekadašnje naselje, a veliki okeanski valovi udaraju direktno u zgrade koje stoje poput nadgrobnih spomenika. Baš kao i na samom početku, ostao je samo goli kamen bez ikakve vegetacije i ljudskog prisustva. Hashima se vratila u beživotnost.