Muzički dokumentarci koje vrijedi pogledati

Kultnih dokumentarnih filmova ima dosta, ali kultnih muzičkih dokumentarnih filmova ima znatno manje manje. Don`t Look Back pokrio je Boba Dylana 1967., Scorsese je sa The Bandom i b 1978. podigao konceptualni standard, a 1991:The Year Punk Broke prikazala je svijetu sjeverozapadnu eksploziju na turneji dok je eksplozija još bila koliko-toliko nevina.

Ovih pet dokumentarnih filmova u nastavku, izašlih od polovine prošle godine do danas, bave se različitim aspektima života pop kulturne zvijezde, ali su u suštini portreti skupine talentiranih ljudi za koje su mediji i društvo ocijenili da svoj posao rade dovoljno dobro da postanu kućna imena. Neki od protagonista više nisu živi, a drugi su, opet, jedva preživjeli ili otišli iz grupa, piše Idesh.net.

Otuđenje, bubnjevi i heroin u Hit So Hard

Naslov u dodatku ima The life & near death story of Patty Schemel, žene koja je bubnjala za Hole šest godina. Od 1992. do 1998. godine Patricia Theresa Schemel nosila je VHS kameru u tour bus ili kombi; nosila je i kameru po kući dok se družila sa bračnim parom i bebom Cobain. Nosila je kameru i dok je udovica Cobain plesala u hotelu sa Dexterom Hollandom, a osim kamere nosila je i svoje privatne demone koji su se obično kupali u alkoholu i heroinu, dok su se na samom kraju devedesetih kupali i u kreku.

Iako apologetski, sama Patty vrlo otvoreno priča o razdoblju gdje se uništavala čime je stigla, dok par minuta kasnije gospođa Love, također otvoreno, priznaje da se većeg dijela devedesetih i ne sjeća.  Bez puno takta priča i o svom i o suprugovom bendu; o tome ko je gdje šef i kako se otpušta bubnjar bez tridesetodnevnog otkaznog roka. Pozadinska priča govori o ulozi žene - bubnjara u popularnoj kulturi od sedamdesetih do danas.

Režija:P. David Ebersole

Beats, Rhymes & Life:The Travels of a Tribe Called Quest

Iako nema listu sugovornika kao Something from Nothing, ovdje o Plemenu misli dijele Pharell, ?estlove, cijeli Beastie Boys i Common dok se Phife Dawg i Q-Tip svađaju iza pozornice i ispred kamere, a Rapaport plete priču o momcima iz kvarta koji su uspjeli.

Ljubav je pukla 1998., a Pleme do danas nije ispunilo ugovornu obavezu prema Jive Records i duguju im još jedan album što Phife spominje na nekoliko mjesta u filmu. Hoće li će se to i realizirati ovisi o spomenutoj glavnoj dvojici i njihovoj sposobnosti da se istrpe na na jednome mjestu dovoljno dugo da ga snime, iako realno, šanse za to su i sada veće nego šanse da Dre objavi Detox. Također, ovdje se može čuti i isprika direktora Jive Records što im je 1991.-e prigovarao da The Low End Theory nema dovoljno komercijalan zvuk.

Režija:Michael Rapaport

Vađenje nije pank u The Other F Word

Ovdje se zapravo pričaju dvije paralelne radnje:kako biti odgovoran prema vlastitoj djeci dok zarađuješ svirajući protiv te iste odgovornosti i sistema te kako su Jimu Lindbergu dosadili i Pennywise i turneje i sva ta skate - punk sranja.

Osim njega tu su i Ron Reyes kao drugi u dugom nizu vokala u Black Flag, Hoppus iz Blink 182 kao ponosni tata, Lars Erik Frederiksen iz Rancid kao ponosni tata kojem je pomalo žao što ima tetovažu na čelu te Debeli Mike iz NOFX kao ponosni tata koji se danas ustaje malo ranije. A svi oni žele istu stvar: biti bolji roditelji svojoj djeci nego što su njihovi roditelji bili njima samima. Osim ovih plemenitih misli, Jim s početka nas može naučiti kako dobro spakovati kofer pred turneju i koja je važnost dobre crne boje za kosu.

Režija:Andrea Blaugrund Nevins

Na pola puta da postanu novi Grateful Dead: Pearl Jam Twenty

Ko o čemu, Cameron Crowe o grungeu i bendu koji ga je de facto jedini preživio i ne gura reunion turneje. Historija bi možda bila drugačija da se Andrew Wood nije predozirao i da su se Mother Love Bone proslavili.

Eddie bi i dalje točio benzin na pumpi negdje u San Diegu, a Kurt bi neki drugi bend bio optužio da su se prodali. Ipak, film sjajno prikazuje grad u kojem se u tom trenutku u vremenu našla kritična masa gladnih i talentiranih ljudi i zauvijek Seattleu prilijepila kariranu košulju na leđa. Posljednji se put tako nešto dogodilo u južnom Londonu sredinom prošle decenije kada je iz soba i pepeljara izašao pravac danas poznat kao dubstep, ali to je dokumentarni film koji se tek treba snimiti.

Režija:Cameron Crowe

Jedna biljka, jedna ljubav i mnogo žena: Marley

Dokumentarac prikazuje put od zabiti bez struje do geta zvanog Trenchtown te puta u saveznu državu Delaware, jer su muzičari na Jamajci tada bili slabo plaćeni. Ima  tu i političkog konteksta, koncerata za mir, pokušaja atentata, ganjanja misica svijeta i slično, a u zadnjoj fazi karijere Marleya je najviše mučilo što mu na koncerte u Sjedinjenim državama dolazi većinom bijela publika, a ne crna braća poput one u Gabonu i Zimbabveu. Od sve službeno priznate djece tu se pojavljuje samo dvoje.

Režija: Kevin MacDonald