Može li silovanje bebe biti kritika društva (VIDEO)

Nakon dužeg vremena, jedan film iz regije probio se među udarne vijesti BBC Newsa. Njihov web portal objavio je u da je Srpski film Srđana Spasojevića ostvario svojevrstan rekord. Britanska cenzura, naime, naložila je producentu i distributeru da isjeku iz filma 4 minute i 11 sekundi, ukoliko žele da im se film - najavljen za 10. decembar - prikazuje u tamošnjim kinima.

Pokušaj zabrane
Spasojević tako malo pomalo ostvaruje cilj da se njegov prvijenac okiti titulom najkontroverznijeg ostvarenja godine. U proljeće je izazvao gužvu na South by Southwest festivalu u Austinu ("bolesno", "ponižavajuće" - neki su od epiteta kojima je ispraćen), obišao je niz specijaliziranih manifestacija namijenjenih horor filmovima, a na web portalu www.imdb.com skupio je više recenzija nego svi filmovi iz regije u proteklih nekoliko godina. Je li zahvaljujući tome postao hit? Ne baš, ali ozloglašen - svakako. Čak ga je i u Srbiji (gdje su ga pokušali zabraniti) gledalo manje od dvije hiljade ljudi, zato što je smio igrati samo na kasnim noćnim predstavama. Ipak, kada se saberu prihodi od svjetske kino i DVD distribucije, producent Centra film po svoj prilici neće biti u minusu, piše Nenad Polimac za Jutarnji list.

Ekstremno nasilje
Spasojević i njegov koscenarist Aleksandar Radivojević (sin poznatog redatelja Miše Radivojevića) dobri su poznavatelji podžanra horora koji se zbog prizora ekstremnog nasilja naziva "slash", "torture porn", "gore" ili kako sve ne, a čiji su najpoznatiji predstavnici američki Teksaški masakr motornom pilom, talijanski Holokaust kanibala i niz podjednako provokativnih japanskih uradaka, pa su ga hrabro smjestili u srpski kontekst. Zašto ne? Za razliku od nešto ranije nastalog filma Život i smrt porno bande svoga kolege Mladena Đorđevića, koji je zagovarao estetiku ružnog i fragmentarnu dramaturgiju, Srpski film je trebao biti vrhunski dizajniran proizvod koji će uvući gledatelja u radnju, a ne malu ulogu u tome imala su dva popularna srpska glumca Srđan Todorović i Sergej Trifunović, piše Polimac.

Dnevnik zlostavljanja
Kako Polimac navodi, grozote koje je autorski dvojac pripremio svojim gledateljima zaista su nesvakodnevne - od odsijecanja glave vezanoj i višestruko silovanoj ženi i zlostavljanja novorođenčeta do svakojakih krvoprolića i pedofilije. Kao svojevrstan alibi proveli su motiv društvene kritike (Radivojević je film nazvao "dnevnikom našeg zlostavljanja od strane srpske vlade"), koji dostiže vrhunac u završnici, kada se smrt čitave porodice čini jedinim izlazom iz historijske zamke u kojoj se Srbija danas nalazi.

Pa iako film može računati na legiju "horror freakova" širom svijeta, među kojima već uživa popriličnu reputaciju, drugo je pitanje kako funkcionira za gledatelja koji inače nije izložen takvim filmskim majstorijama. Prva polovica Srpskog filma neosporno je vrlo sugestivna, u kojoj porno glumac u penziji (Todorović) dobije ponudu zagonetnog biznismena (Trifunović) da za basnoslovan honorar snimi "ekstremni film" za svjetsko tržište, jedini je uvjet da ne smije znati njegov sadržaj (teško je ne oteti se utisku da autori ne ironiziraju sebe u liku koji igra Trifunović).

Po pisanju Polimca, prizori u kojem snimanje počinje izvanredno su sugestivni, odišu jezom i to je napravljeno u najboljem maniru velikih majstora napetosti, ali kako nasilje postaje sve eksplicitnije, a junak više nije racionalno biće nego jadnik pod sedativima, tako se i strpljenje ("običnog") gledatelja bliži kraju.

Mučan utisak
Ne pomažu ni filozofiranja o pornografiji i umjetnosti, završni utisak je mučan ne samo zato što je neko shvatio poruku autora nego i zbog toga što se publika osjeća u popriličnoj mjeri "silovanom".

Ovo posljednje je jako uslovno: Srpski film svjesna je provokacija i svako ko uđe u dvoranu mora znati šta ga očekuje, navodi Polimac.