Ljekovita filmska bajka Angeline Jolie

Piše: Erol Avdović, za Nacional.hr

Kolumnist portala Nacional.hr Erol Avdović bio je u New Yorku na pretpremijeri redateljskog prvijenca Angeline Jolie 'U zemlji krvi i meda', filmu o ratnim strahotama u Bosni 90-ih godina. Prenosimo neke dijelove njegove recenzije

Bio sam pozvan gledati filmsku pretpremijeru Angelininog filma ovog tjedna u New Yorku. I otišao sam, ali "naoružan" potpuno pogrešnim predodžbama. S vlastitim predrasudama o filmu 'opskrbio' sam se još od ranije, preko "veze", t.j. iz "dobro obaviještenih" domaćih izvora, a da zapravo nisam znao o čemu se radi. Načuo sam tako, da se u Angelininom filmu - "izjednačavaju silovatelj i njegova žrtva". Zato sam izbjegavao "limunadu" te vrste. Pokazalo se - nepotrebno! U strahu su međutim velike oči.

U Školi za vizualnu umjetnost (School of Visual Arts) u donjem dijelu New Yorka pogledao sam dakle taj "kontroverzni" Angelinin film. I odmah poslije svečane pretpremijere, koju je valjda ne slučajno suorganizirao newyorški Savjet za međunarodne odnose, koji se itekako bavi promidžbom pametne sile (soft power) i javne diplomacije, onako poluošamućen u foajeu filmskog teatra sam odjednom sreo mnoge sa "iznenađenim" licima!

Moj poznanik Branko Lustig, to bi vjerojatno nazvao sineaističkim šokom, koji je ravan maloj traumi. Film je, naime, potpuno autentičan. Čak štoviše - odličan!

Ni traga od filmske priče o crno-bijelom svijetu polariziranom na dobre i loše momke, između kojih je veliki ponor svakakvih razlika. Ustvari, između dvoje glavnih Angelininih likova (glume ih maestralno Goran Kostić i Zana Marjanović) - ostaje ponor neznanja i predrasuda. A po tome i svih naših sličnosti od naivnosti do perfidnosti!

Žešće od Romea i Julije
Vidljivo je to golim okom, dok Angelina Jolie filmskim skalpelom zarezuje u bolno tkivo balkanskog atavizma, iz kojeg kao smrdljivi gnoj curi šovinizam, to visoko-zapaljivo gorivo za ratove kroz koje smo prolazili.

Po njenom sinopsisu Danijelov ("Romeov") otac, srpski general iz Bosne, nekakav izmišljeni "Vukojević", koga je maestralno odigrao Rade Šerbedžija - ne daje za pravo sinu da posluša glas svoga srca. I požuruje ga da zauzme svoje "sveto" mjesto u kolektivnoj fresci osvete, koju on, valjda pretpostavlja "junaštvu". A to na kraju glavom plaća samo Ajla (bosanska "Julija" s pogrešnim imenom).

Jolijeva se usudila dotaknuti tu paralelnu, u biti antiratnu temu o intimnom mikrokozmosu silnika i žrtve, pokušavajući odgovoriti na iskonsko pitanje: kako se postaje monstrum?

Nesuđeni Romeo (Danijel) međutim, neočekivano doživljava katarzu izgovarajući ono što od ubojica njegove vrste nikada u protekla dva desetljeća na Balkanu nismo čuli i vidjeli; priznanje: "Ja sam uistinu ratni zločinac"

Sve je u Angelininom filmu kontra naše "logike" stvarnosti, koja nas okružuje, jer mi smo, kao da želi reći - još valjda i žrtve nedovršenih ratova. Ali i osobnog neznanja! Doista, svi su Angelinini junaci u ovom filmu tipovi iz prošlog stoljeća. Ali je zato njena poruka potpuno okrenuta ka budućnosti regije u kojoj će se morati živjeti drugačije nego prije 20 godina!

Kad mogu Francuzi i Nijemci ...
Lakše je to naravno reći nego provesti, ili o tome snimiti čak i ovako hrabar film kao što je 'U zemlji krvi i meda'! Ali kada su nakon desetljeća ratova i poslije Linije Maginot zajednički jezik mogli naći Nijemci i Francuzi, pa danas zajedno vladaju Europom bez granica, zašto to ne bi mogli i drugi "vječiti neprijatelji"?

Zapravo, Angelina Jolie nas sve skupa pita veoma jednostavno američko pitanje: Da li biste poslije vaše, vrlo malo antički uzvišene, a previše mizerne ratne tragedije - iznova iz "istih" razloga mogli podići ruku jedni na druge?! A da vas ne bude sramota od vaše djece i sebe samih? I to je fer pitanje!

Tako, ono čuveno "bosansko", a zapravo regionalno pitanje, "tko je prvi počeo rat", iz Oskarom nagrađenog filma "Ničija zemlja" - Jolijeva trivijalizira i ispravno svodi na karikaturu, kojoj se nitko više pametan ne smije. Novo je pitanje: Koliko ste od svog kolektivnog ludila uspjeli izliječiti do sada, piše Erol Avdović za Nacional.hr.