Kontroverzna islamska feministkinja i reformatorka

Irshad Manji je kanadska spisateljica, novinarka, reformatorska muslimanka, islamska feministkinja i kritičarka islamskog fundamentalizma, koja otvoreno progovara i o svojoj istospolnoj seksualnoj orijentaciji. Rođena je u Ugandi 1969., a od svoje četvrte godine živi u Kanadi. Istovremeno je pohađala i sekularnu i islamsku školu, a diplomirala je na univerzitetu British Columbia. Osnivačica je i predsjednica humanitarne organizacije Itjihad, čiji je cilj podsticanje kritičkog razmišljanja i ohrabrivanja drugačijeg mišljenja.

Njene kolumne izlaze u New York Timesu, The Wall Street Journalu, The Timesu, Al Arabiya i drugim svjetskim novinama. Autorica je dokumentarnog filma Vjera bez straha u kojem se bavi spojem ljubavi prema Allahu i ljubavi prema slobodi. Slavu je stekla svojom knjigom Problem sa islamom danas, prevedenom na preko trideset jezika, a temu nasilja u božije ime Manji je razradila i u knjizi  Allah, sloboda i ljubav koju je prije par dana promovisala i u našoj zemlji. Kroz svoja djela, Manji se zalaže za univerzalne ljudske vrijednosti i reformu islama kroz ljubav, ličnu odgovornost i poštivanje invidualnog integriteta, a protiv svakog oblika fundamentalizma i isključivosti.

Islamski feminizam se bavi položajem žene u islamu kroz propitivanje patrijarhalnog tumačenja Kur'ana i tezu da su u Kur'anu već navedene jednakost spolova i socijalna pravda. Za razliku od sekularnog feminizma, islamski feminizam se bori za prava žena i jednakost spolova koristeći islamski diskurs kao najvažniji. Islamski feminizam pridružuje žensko iskustvo i ženska pitanja u tumačenju Kur'ana, čije je klasično tumačenje bazirano na iskustvu muškaraca i patrijarhalnih postavki u društvu.

Manji u svojim radovima oštro kritikuje podređenu ulogu žene u islamu, islamski antisemitizam, netoleranciju prema manjinama. Takvi stavovi, te bavljenje temama suživota, feminizma, homoseksualnosti, ljudskih prava i prilagođavanja muslimana životu 21. stoljeća, priskrbili su joj i prijetnje smrću iz različitih dijelova svijeta, pa čak i u Holandiji, gdje su promociji knjige prisustvovali i pripadnici džihadskog pokreta koji su joj prijetili smrću.

"U teoriji, mnogo muslimanskih feministkinja će reći „O, pa nema nikakvih problema, niti kontradiktornosti tu, zato što Kuran jasno kaže da su žene i muškaraci jednaki u očima Boga. A ja kažem - da, ali postoji mnogo uznemirujućih stihova o ženama u Kuranu. Ja shvatam da takvih stihova ima u svim svetim pismima, ja to prihvatam. Međutim, u realnosti islama, prema ženama se mnogo lošije postupa, u poređenju sa drugim vodećim religijama u svijetu. Tako da mi kao islamske feministinje moramo biti iskrene da je u teoriji sve u redu, ali teorija nije ono što je bitno, nego to kako se teorija preslikava u realnost. To je problem.", kaže Manji za Buku.

Knjiga Allah, sloboda i ljubav promovisana je u Sarajevu, Tuzli i Banjaluci, a specifičnost bh. promocije knjige Irshad Manji je u tome što ju je u Tuzli primio tuzlanski imam, s kojim je razgovarala o tradiciji islama na našim prostorima. Naime, sa Irshad se nije htio susresti niti jedan imam u svijetu, a koliko negativan stav stavljanje pojmova reformacija, feminizam i islam u isti kontekst automatski izaziva negativne komentare, vidi se i po reakciji na stranici rijaseta Islamske zajednice u BiH, po kojoj rad Manji zaslužuje svaku osudu i bez da ga se pročita.

U intervjuu za Buku, Manji na pitanje o poteškoćama koje ima sa islamofobima i islamistima odgovara:

„Mene mrze i jedni i drugi. Muslimani supremisti mrze pitanja koja postavljam, a ovi drugi koji mrze islam ne podnose činjenicu da sam ja ponosna muslimanka i da se nisam odrekla islama. I kada kažem da se neki ateisti isto osjećaju, ja ne stavljam znak jednakosti između to dvoje, ali poenta je da svi prilaze tom pitanju sa svojim pretpostavkama, sa svojim teretom i agendom. Tako da ako nisi striktno na jednoj ili na drugoj strani, uvijek ćeš nekoga razočarati. Jer je debata postala toliko polarizovana. Jedna od stvari koja je po meni važna da se kaže jeste da islamski supremisti i mrzitelji islama zapravo trebaju jedni druge, i to uvijek. Tako da ja nemam problem s tim što me svi mrze. To nije zato što sam ja umjerena struja, ja nisam umjerena, ja sam reformator, vidjećete kada pročitate knjigu da su to dvije različite stvari. Moju agendu čine ljudska prava, kritičko razmišljanje i sloboda pojedinca. A, sloboda nije prihvatljiva ni za jednu od ovih strana, jer one same ne vole kritičko razmišljanje.“

Na pitanje kako je došlo do toga da islam, koji je u srednjem vijeku bio rasadnik slobodnih misli, danas ima takav imidž kakav ima i da mu treba reforma, Irshad odgovara:

„To su dva pitanja. Jedno je - kako objasniti da je islamska civilizacija predvodila svijet u znatiželji i kreativnosti i drugo je - šta se desilo. Prema mojim istraživanjima, došlo je do miješanja i udruživanja kulturalnih uticaja unutar ranog islama i postojala je tradicija kritičkog mišljenja, koja je bila jaka u ranim vijekovima islama.

Muslimani su bili, ne samo sposobni, već i spremni da prihvate uticaje drugih civilizacija i da uzmu ono najbolje od svake, što je dovelo do inovacija. Onda je u 11 vijeku, Kalif, kao vladar čitave islamske civilizacije koji je bio u Bagdadu, vidio da su se počele pojavljivati mnoge vjerske zajednice koje su proglasile svoje vlade, pa je u cilju jedinstva (što stavljam pod navodnike, a vidjećete zašto) sud u Bagdadu odlučio da moramo zatvoriti vrata ihtijadama i da moramo uzeti 130 učenja i napraviti samo 4 učenja za Sunite i 1 učenje za Šite. Ono što smo time dobili je rigidna ortodoksna interpretacija islama i u sljedećih 1000 godina do današnjih dana. To je bio unutrašnji imperijalizam sa kojim se islam suočavao zbog straha. Jer, prije 1000 godina ti inovoativni, kreativni mislioci koji su preuzeli intelektualni rizik su bili pogubljeni, umirali su pod čudnim okolnostima. Tako da se ovaj strah prenosio sa generacije na generaciju i danas je postao prihvaćen kao takav. Prošle nedelje u Torontu, jedna progresivna islamska grupa mi je dodijelila nagradu za slobodu govora unutar islama koja je nazvana po Mansuru Hallaju koji je bio muslimanski mislilac iz 10. vijeka. Prema Legendi on je rekao “ja sam istina”, ne “ja sam Bog” i vlasti su ga optužile za jeres , odsjekle mu ruke , namazali ga katranom i ostavili tako preko noći. Ujutru su se vratili i pitali ga da li povlači to što je rekao, a on je pljunuo na zemlju, nakon čega su mu odsjekli glavu. To je simbolična priča za sve one ljude, pojedince, koji postavljaju nezgodna pitanja i za to plate svojim životima. Zbog čega sam vam ovo ispričala.

U Kuvajtu je prije dvije nedelje vlada donijela novi zakon prema kojem ako neko kaže bilo šta što ne odgovara stavovima vlade biće optuzen za bogohuljenje. Tako da imamo iste zakone sad kao i prije 1000 godina.“

Više o Irshad Manji, njenim idejama, djelima i javnim nastupima možete pronaći na njenoj službenoj stranici.