Koliko dugo žive teorije zavjere: Među četiri najpopularnije i ona vezana za slijetanje za Mjesec

Zavjere je teško dugo držati u tajnosti, ističu znanstvenici, koji smatraju kako će se prije ili kasnije neki od zavjerenika odati, prenosi BBC.

Naime, jedna znanstvena studija je ispitala koliko dugo neka teorija zavjere može 'preživjeti' prije nego istina – namjerno ili slučajno – iziđe na vidjelo.

Doktor David Grimes sa Sveučilišta Oxford, izveo je formulu kojom je tu tezu izrazio i zatim je upotrijebio na 4 najpoznatije teorije zavjere. Njegov je rad objavljen u Plos One Journal.

Jednačina koju je smislio dr. Grimes, fizičar na Oxfordu, oslanja se na tri faktora - broj zavjerenika koji je uključen, količinu vremena koje je prošlo i intrinzičnu vjerojatnost da će zavjera propasti.

Zatim je primijenio jednadžbu na 4 poznate teorije zavjere - vjerovanje da je slijetanje na mjesec bilo lažno, vjerovanje da su klimatske promjene prijevara, vjerovanje da cjepiva uzrokuju autizam i vjerovanje da farmaceuti namjerno skrivaju lijek za rak.

Analiza doktora Grimesa sugerira da su te teorije zavjere tačne, najvjerojatnije bi do sad već bile potvrđene kao istinite.

Primjerice, da je teorija o lažiranju slijetanja na Mjesec točna, to bi se potvrdilo nakon 3,7 godina, da klimatske promjene nisu istinite, to bi se doznalo u vremenu od 3,7 do 26,8 godina, da cjepiva doista uzrokuju autizam, to bi bilo potvrđeno u vremenu od 3,2 do 34,8 godina, a teorija s lijekom za rak bila bi potvrđena za 3,2 godine.

"Matematički izračuni koje sam koristio bili su slični onima korištenima u ranijim radovima o fizici radijacije", rekao je doktor Grimes, koji je kako bi izveo tu formulu, krenuo s Poissonovom distribucijom, uobičajenim statističkim alatom koji mjeri vjerojatnost nekog događaja u određenom vremenskom razdoblju.

Koristeći nekoliko pretpostavki koje je kombinirao s matematičkom dedukcijom, došao je do općenite ali nepotpune formule.

Točnije, nedostajao je dobar dio intrinzične vjerojatnosti da će teorija zavjere propasti. Da bi i to odredio, Grimes je analizirao podatke iz tri istinita događaja koji su izašli na vidjelo.

Prvi je program nadzora koji je provodila NSA, poznatiji pod nazivom PRISM. U program je bilo uključeno 36.000 ljudi a čitavu aktivnost je otkrio Edward Snowdenoko 6 godina kasnije.

Drugi događaj je eksperiment sa sifilisom iz Tuskegee u kojem je crnim pacijentima namjerno uskraćen lijek za sifilis (penicilin). Eksperiment je uključivao 6.700 ljudi, a skandal je otkrio doktor Peter Buxtun nakon otprilike 25 godina.

Treći zataškavani događaj je skandal u FBI-u prilikom kojega je doktor Frederic Whitehurst otkrio da su forenzičke analize FBI-a neznanstvene i zavaravajući, što je rezultiralo zatvaranjem i pogubljenjem mnogih nedužnih ljudi. Doktor Grimes je dodao kako je svjestan da je teško ili čak nemoguće razuvjeriti one koji su odlučili vjerovati, no svejedno se nada da će njegov rad biti koristan onima koje zanima mogu li znanstvenici potvrditi da je nešto prijevara ili nije.