Knjiga o napadima na novinare u Hrvatskoj

Ove je sedmice u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva predstavljeno djelo koje svjedoči da je posao novinara, fotoreportera i snimatelja, profesija koja je u Hrvatskoj praćena s priličnom dozom rizika. Djelo nazvano Bijela knjiga – Kronika prijetnji i napada na novinare 1990 – 2011 govori o polomljenim prstima i polupanim novinarskim glavama. Još konkretnije, o 70 slučajeva u kojima su novinari, fotoreporteri i snimatelji bili žrtve prijetnji smrću, batinanja, uvreda i fizičkih nasrtaja, piše Deutsche Welle.

Statistika kaže da je od 70 zabilježenih slučajeva, njih 50 prijavljeno nadležnim organima. U 28 slučajeva još uvijek nije otkriven počinitelj, 11 ih je riješeno, a 6 je još uvijek u postupku. Međutim, bilo je primjera u kojima su napadnuti novinari odbili sudjelovati u ovom zborniku ne želeći se prisjećati nemilih događaja. Od spomenutih 70 slučajeva, u njih 29 novinari, fotoreporteri i snimatelji bili su žrtve fizičkog nasilja.

Otvorena sezona lova na novinare
Na novinare se udaralo i prije demokratskih promjena, ali je takva praksa među lokalnim moćnicima i kriminalnim bandama dobila zamah tijekom ranih 90-ih, a potom se nastavila kroz dva naredna desetljeća. Osječki novinar Drago Hedl podsjeća da medijski radnici u manjim sredinama često ne bi ni prijavljivali nasilje i neugodnosti kojima su bili izloženi.

Ističe da se nasrtaj na novinara tretira kao napad na bilo koju drugo fizičku osobu, a takvoj praksi trebao bi doći kraj. "Pokušaji da se napadi na novinare zakonski oštrije sankcioniraju nikada nisu urodili plodom. Oni koji o tome odlučuju smatrali su da novinarima ne treba neka posebna zaštita. Bojimo se da nije daleko od istine da neki i danas misle da nije loše da novinari dobiju malo po glavi, jer će nakon toga biti oprezniji, pažljiviji, a možda će odlučiti da u neke teme nije pametno zabijati nos."

"Nije loše da se novinari boje"
Kad bi se napadač kojim slučajem i otkrio, sud bi takvo nedjelo, u pravilu, blago kažnjavao, svjedoči Hedl. "Za prijetnje smrću uglavnom se izriču uvjetne kazne, ali nisu rijetki slučajevi i da nasilnici prođu i bez ikakvih sankcija. Blagonaklonost pojedinih sudaca prema napadačima na novinare mogla bi se objasniti društvenom klimom u kojoj su novinari samo dobili ono što su tražili jer da nisu 'čačkali' po korupcijskim aferama, kriminalu, raznim političkim prljavštinama ili ratnim zločinima, ništa im se loše ne bi dogodilo."

Kao što je poznato, po neugodnim temama 'čačkao' je i po glavi dobio novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš. No, upozorava da neprijatelji poštenog novinarstva ne vrebaju samo izvan redakcija, već čuče i u njima. Miljuš je istaknuo da su se iz medija sustavno uklanjali oni novinari koji su imali dugo pamćenje, sposobnost povezivanja činjenica i donošenja određenih zaključaka. Nada se da će Bijela knjiga poslužiti i kao podsjetnik da se hrabrošću, osobnom žrtvom i profesionalnošću mogu pomicati granice profesije i mijenjati društvo nabolje.

Novinarske slobode gore nego 90-ih
Slavica Lukić, novinarka Globusa, ovu je priliku iskoristila kako bi upozorila da je Hrvatska na pragu Europske unije, ali da je stanje novinarskih sloboda u nizu aspekata gore nego 90-ih. "Materijalna nesigurnost je nešto što je u zadnje dvije godine postala naša svakodnevnica, a materijalna nesigurnost vodi u autocenzuru. Mnogo je ljudi ostalo bez posla. Mi koji smo ostali, radimo puno. Od nas se očekuje hiperprodukcija, a hiperprodukcija je neprijatelj istraživačkog novinarstva jer nemate vremena za ozbiljno istraživanje nekih relevantnih društvenih tema."

Kaže da je pogrešno stavljati znak jednakosti između novinara i medija u kojem novinar radi. „Danas su urednici, nažalost, postali produžene ruke medijskih vlasnika. U javnim medijima postali su produžene ruke određenih političkih centara moći, određenih financijskih centra moći. Novinar ima minimalan ili gotovo nikakav utjecaj na uređivačku politiku u mediju u kojem radi. Ima minimalan ili gotovo nikakav utjecaj na kreiranje medijskog sadržaja. Svedeni smo na to da nam se tekstovi i teme kreiraju negdje drugdje, a mi smo puki izvršitelji."

Nikoga nije briga za zakon
Lukić podsjeća da se posljednjih sedam godina Zakon o medijima ne poštuje. Naime, Zakon nalaže da su vlasnici medija dužni donijeti statut koji bi uredio odnos između novinara i urednika, urednika i medijskih vlasnika. No, zakon ne propisuje sankciju za one koji bi se oglušili na takvo što. Zbor istraživačkih novinara stoga traži da se Zakon o medijima izmjeni i medijske vlasnike prisili na donošenje statuta.

HND je prije nekoliko mjeseci otišao i korak dalje. U prijedlogu o izmjenama i dopunama Zakona o medijima traži se da medijski vlasnici prilikom imenovanja novog ili smjenjivanja postojećeg urednika budu dužni zatražiti mišljenje redakcije koje bi bilo obvezujuće. No, nije teško pogoditi da je i ovaj prijedlog još uvijek samo mrtvo slovo na papiru.

Institucije ne funkcioniraju
Što je na sve rečeno imao dodati hrvatski predsjednik Ivo Josipović? Kaže da bi se predstavljena Bijela knjiga mogla nazvati i Crvenom knjigom jer bi se mnogi mogli crvenjeti od srama radi onoga što u njoj stoji. „Ispostavilo se da neke novinare čuva više ljudi nego mene, što samo po sebi dovoljno govori o ozbiljnosti situacije i o kompleksnosti problema. Problem napada na novinare nije problem jedne ili dvije barabe, koja je pretukla nekoga tko im se ne sviđa. To je problem korupcije, organiziranog kriminala, nefunkcioniranja institucija države.", zaključio je Josipović i novinarima poručio da im se valja nastaviti boriti za vlastitu sigurnost, neovisnost i bolja radna mjesta. Smatra da bi bolja kazneno-pravna zaštita novinara svakako bila dobrodošla.