Kako je bilo u koži Del Boya

Božić 1965. donio je nešto novo u kući mojih roditelja u sjevernom Londonu: to je prvi put da me je porodica vidjela na televiziji. 

Imao sam 25 godina kada sam roditeljima rekao da napuštam siguran posao električara, kako bih postao glumac. Ne bi pokazali manje entuzijazma, ni da sam predložio da započenem komercijalni uzgoj daždevnjaka u kupatilu. 

Zatim, osam mjeseci karijere koja nije odmakla dalje od uloga pijanica, nadao sam se da ću se dokazati malim pojavljivanjem u godišnjem šou pantomime na BBC. 

Ta emisija redovno je privlačila više od 15 miliona gledalaca i bio sam oduševljen što ću se pridružiti poznatim zvijezdama poput Terryja Scotta, Jona Pertweeja u Mother Goose u sceni u kojoj smo iz nekih davno zaboravljenih razloga letjeli unaokolo obučeni kao policajci. 

Kožne trake koje su nam dale moć letenja išle su od prepona i spajale se pokretom prstiju koji podsjeća na škljocanje makaza. 

To je izazivalo vrlo čudan i intiman bol, ali mi to nije smetalo jer sam stajao rame uz rame sa velikanima. Siguran sam da je moja porodica bila zadovoljna, kao i bilo ko ko bi vidio bliskog srodnika u uniformi kako se ljulja sa kabla. 

Kasnije, uputio sam roditeljima ležeran pogled, koji je trebalo da kaže: vidite, rekao sam vam da sam dobro odabrao karijeru. Pogled koji su mi uputili trebalo je da odrazi, bez sumnje, njihov bijes. 

Niko od nas nije zamišljao da ću jednog dana ja postati dio Božićne tradicije u ekranizovanim specijalnim epizodama Mućki na njihovom vrhuncu, koje su 1996. privukle više od 24 miliona gledalaca, što je i dalje rekord među svim britanskim sitkomima. 

To je bila samo tv serija sa najjednostavnijom postavkom: dva brata, Derec Del Boy Trotter i njegov mlađi brat Rodney, žive sa djedom u soliteru u južnom Londonu i idu krož život, vrlo neuspješno, kao trgovci. Ipak, njen uticaj se širio. 

Upoznao sam vojnog narednika Liama Byrnea 2011. koji mi je rekao kako je u misiji u Afganistanu, jedan od njegovih bliskih ljudi bio ubijen i svi su bili toliko sluđeni da nije znao kako da ih sastavi. 

Zatim se sjetio da je njegova žena zapakovala neke stvari da ga oraspolože u teškim danima. Na dnu torbe našao je neke nudle i primjerak božićnog specijala Mućki The Jolly Boys Outing iz 1989.

Skuhali su nudle, ubacili The Jolly Boys Outing i gledali te šuplje mozgove na ekranu na putu za Margate koji su nekako uspjeli da iz pepela podignu raspoloženje tih namučenih mladića. 

Kakva serija! Toliko brilijantnih trenutaka i replika; tako pametno pisanje. 

Tvorac serije John Sullivan, bio je tradicionalista toliko što je htio da karakteri rade sav posao i nije morao da poseže za ekstremima u jeziku ili scenama. 

Tokom godina, imali smo smrt djeda, pobačaj koji je preživjela Rodneyeva žena Cassandra i dirljivu scenu u kojoj Del drži novorođenog sina Damiena po prvi put. 

Što je John duže gledao kako zajedno radimo, to je osjećao da može da uđe tamo gdje komedija nikad nije išla. Pa ipak, da je bilo po njegovom, možda nikada ne bih dobio priliku da igram Dela. 

Kad smo radili kasting za prvu sezonu 1981. originalno su imali namjeru da me stave u lik djeda. John se oštro protivio mom prijedlogu da ja treba da igram Dela. 

Vidio ga je kao optimistu, a mene kao nesrećnog lika kog sam igrao u Open All Hours. 

Srećom, našli su savršenog djeda u Lennardu Pearceu. Onda, nakon što su probali sa nekoliko ljudi u ulozi Dela, dali su mi da dođem na audiciju uz Piercea i Nicholasa Lyndhursta, koji je već dobio ulogu Rodneya. 

Kada smo zajedno izgovarali replike, a ja Rodneyja nazvao tupadžijom po prvi put, to je bilo kao da je serija napisana za nas i primljen sam. 

Moja obuka za električara je bila ta koja je dala inspiraciju za Delov lik. 

Kada sam imao 19 godina, moj drug Bob Beville i ja obilazili smo gradilišta pokušavajući da od njih izmamimo ugovor, kada sam naišao na izvođača radova Dereca Hawkleya, stvarnog pripadnika radničke klase, u kaputu od kamilje dlake sa besprijekorno zamašćenom kosom i elegantnim odijelom. 

Onog trenutka kada sam pročitao scenario Mućki, mogao sam da čujem glas Dereca Hawkleya i vidim njegove manire. 

Kako je serija odmicala, rekao sam to u nekoliko intervjua i ponekad brinuo da će povezivanje sa likom Del Boya naljutiti sirotog čoveka. 

Međutim, nekoliko godina kasnije, dobio sam divno pismo od njegove kćerke, napisano neposredno poslije njegove smrti u kom kaže da je oduševljena saznanjem da je on bio inspiracija za Dela.

Kada je počelo snimanje, Nicolas i ja smo se brzo povezali, uprkos razlici od 21 godine. Voljeli smo da pravimo spletke, iako smo nekoliko puta otišli predaleko. 

Lennard Pierce razumio je šalu, ali je jednom kada smo provalili u svlačionicu, izvrnuli sve njegove kostime i zakucali cipele za pod, odbio da radi dok se ne izvinimo. 

Drugi put, napunili smo muški toalet petardama, koje je trebalo da eksplodiraju prilikom otvaranja vrata. To nam je djelovalo smiješno, sve dok nismo čuli prasak, praćen vriskom jedne starice, koja je čistila hodnik i otvorila muški toalet džogerom. To ju je umalo dotuklo. 

Međutim, nije bilo šale kada smo snimali nezaboravnu scenu u kojoj Trotteri izdaju sebe za specijaliste za čišćenje lustera u velelijepnoj kući. 

Tog dana osjećali smo ogroman pritisak. Luster koji je trojac slučajno uništio bio je lažan, ali je koštao pravo bogatstvo i nikome se nije dopadala ideja da se nabavi novi, ukoliko padne onda kada su kamere ugašene. 

Kada je zveknuo o pod, začuo se gromoglasan aplauz ekipe. 

Klasični trenuci letećeg lustera nisu ubijedili BBC da promoviše Mućke, a kritičari su nas potpuno ignorisali. Međutim, tokom štrajka tehničara u julu 1983. BBC je tražio materijale da popuni prazninu u programu. 

Dali su drugoj sezoni Mućki šansu i privukli ogromnu publiku, a nakon obnovljene vjere u nas, kupljena je i treća sezona. 

To je dalo vremena seriji da raste, što se i desilo, čak i poslije smrti Lennarda Piercea početkom 1984. što je značilo da John Sullivan mora da napiše scenario za novog lika, ujka Alberta, kog igra Buster Merryfield.

Poslije Božićnog specijala 1985. koji je privukao gotovo 17 miliona gledalaca, bili smo počastvovani pozivom na Royal Variety Performance 1986. što je dovelo do, za mene neprijatnog, susreta sa Kraljicom Majkom. 

Naš skeč uključio je prevrtanje na Drury Laneu, na putu do vlasnika noćnog kluba Chunkya Harrisa kom je trebalo da prodamo boce viskija. Del i Rodney uviđaju da nisu u mraku, nego na sceni Kraljevskog pozorišta. 

Sve je bilo u redu dok Rodney nije iznenada primjetio prisustvo kraljevske porodice i paralisan od panike pokušao da to kaže Delu. 

Slijepo sam zurio kroz svjetla gde je sjedila Kraljica Majka i rekao: Jesi li to ti, Chunky? 

Na moje iznenađenje, kraljevska ruka graciozno je mahala u mom pravcu. Gotovo da sam zaboravio repliku. Tu scenu zamislio je John Sullivan, ali smo često zajedno dolazili na ideje uz piće ili dva. 

Tokom jedne od takvih situacija, John mi je rekao da je vidio lika koji je htio da se osloni na pokretni deo šanka, baš kad ga je šanker podigao, što bi moglo da bude odličan Delov geg. 

Iako je John to zamislio kao stropoštavanje, ja sam predložio da više liči na pad klade. 

Ta scena iz Mućki postala je jedna od onih koja se najviše prepričavala. 

Olivije je imao Otella, Gilgood svog Lira, Brana svog Hamleta, a ja svoj pad kroz otvor na šanku i sasvim sam zadovoljan.

To je bio dio šeste sezone koja je okončana u februaru 1989. Rodneyjevim venčanjem sa Cassandrom, što je bio izuzetan moment. 

Prolazak kroz život Nicovog lika najbolje je pokazivao kako je vrijeme letjelo dok smo radili zajedno. Znao sam ga od kad je bio momak, a sada se ženi. 

Dok je išla pjesma Holding Back The Years Simpley Reda, ne stidim se da kažem da sam istinski plakao. 

Nakon završetka sedme i posljednje sezone u februaru 1991. narednih nekoliko godina snimali smo nekoliko Božićnih specijala, uključujući Miami Twice, iz dvije epizode prikazane u decembru 1991. 

Za divno čudo, zaista su snimane u Floridi (Španija iz jedne od prethodnih epizoda, zapravo je snimana u ledeno hladnom Dorsetu, sa samo malo jačim osvjetljenjem). 

Bilo je to daleko od Peckhama, iako tada Peckham čak nije bio u Londonu. 

Prijestolnica je bila preskupa za snimanje, pa se većina scena napolju snimala u Bristolu uz pomoć starog trika postavljanja nekoliko londonskih autobusa u pozadini. 

Bristol je 1996. vidio legendarni prizor Dela i Rodneyja kako trče ulicama u kostimima Batmana i Robina, najslučajnijim herojima koje je svijet ikad vidio. 

To je bila prva epizoda u Božićnoj trilogiji u kojoj su Trotteri konačno zaradili neki novac.

Sve je ukazivalo na to da će to biti posljednji serijal i tokom stojećih ovacija studijske publike koje su trajale duže nego što sam ikad ranije čuo, svi na setu smo se zagrlili i plakali. 

Zapravo, čvor koji je bio svezan 1996. ponovo se raspleo još jednom trilogijom Mućki iz 2001. i krajem 2011. sam se sastao sa Johnom kako bismo razgovarali o još jednom povratku – kada Del ima 65 godina i otkiva šta se dešava sa drugim likovima iz serije. 

Bio sam za to, ali se nikad nije desilo, jer je samo nekoliko nedjelja kasnije stigla strašna vijest da je John umro od upale pluća. 

Sada je serija zaista gotova i dio je liste onih stvari koje su bile velike, divne i zabavne... i zauvijek za nama. Užasno mi nedostaje.