Intervju: Manic Street Preachers za RadioSarajevo

Foto: radiosarajevo.ba

Na ovogodišnjem EXIT festivalu, na glavnoj bini nastupio je i britanski bend Manic Street Preachers. Naravno, nismo mogli propustiti šansu za intervju sa bendom koji je u vrhu muzičke scene ali i koji je na neki način sudjelovao u humanitarnom radu za pomoć Bosni i Hercegovini. O čemu se zaista radi pročitajte u nastavku.

Razgovarao Emir Saračević, radiosarajevo.ba

RadioSarajevo: S obzirom da imamo samo 5 minuta vremena za ovaj intervju, da preletimo malo preko karijere benda Manic Street Preachers. Šta se promijenilo od 1986. godine kada ste počeli svirati do danas?

James: O Bože, šta se promijenilo (smijeh). Pa dobro. Da budemo precizniji napisali smo prvu pjesmu 1985. godine. Dosta stvari se od tada promijenilo. Prvo u nama kao osobama jer smo tada bili puno mlađi i nihilistični u mnogo većoj mjeri. Kao i kod svih mladih, jednostavno imaš želju da sve uništiš. 1985. godine kada smo napisali prvu pjesmu imao sam 16 godina i to vrijeme je u velikoj Britaniji bilo jako turbulentno što se tiče političke situacije. To je bio period konzervativne vlade Margaret Tatcher i osjećali smo da je mjesto gdje smo živjeli bilo uništeno totalno. Razumljivo je zato da smo bili jako bijesni i nihilistični i to su ljudi koji smo bili, tako da u poređenju sa ljudima kakvi smo sad dosta stvari se promijenilo. Još uvijek mislim da smo politički motivirani i da je 40 % naših pjesama politički motivirano dok je ostalih 60 % lične prirode. Mislim da upravo taj nihilizam iz mladosti kasnije prerasta u nešto pozitivno. Tako recimo pjesma „If You Tolerate This, Your Children Will Be Next“ nije mogla nastati u periodu kada smo imali 16 godina jer za takvu pjesmu moraš odrasti i naučiti da cijeniš stvari kao što su porodica, demokratija, politika, ljubav i slične stvari. Zaista moraš da naučiš da cijeniš te stvari a to možeš jedino kad odrasteš. Eto na taj način mislim da smo još uvijek politički motivirani ali sa jedne pozitivne tačke gledišta. Više smo konstruktivniji kada pišemo pjesme a ne kao prije u smislu : „Je**š svijet, hademo ga uništiti“.

RadioSarajevo: Kad smo već kod promjena, da li ima nekih u samom zvuku benda?

James: Pa dosta starih momenata je ostalo pogotovo na posljednja dva albuma, „Send Away The Tigers“ i „Journal For Plague Lovers“. Ponovo smo se trudili da što više sviramo zajedno u prostoriji jer samim time dobijaš osjećaj za taj neki pravi zvuk. Zapostavili smo orkestracije i klavijature i vratili se na intenzivniji zvuk gitara, posebno ovaj posljednji album je takav i mogli smo ga snimiti 1994. godine. Ali eto stvari se mijenjaju kako stariš i stičeš iskustvo pa tako želiš da muzika nekako diše, a nekad da bude takva da podiže. Što više iztražuješ muziku više ćeš i shvatiti.

RadioSarajevo: Spomenuli ste novi album „Journal For Plague Lovers“, pa možeš nam reći o čemu se radi?

James: Sve tekstove na ovom albumu je napisao Richey Edwards, naš bivši član koji je misteriozno nestao 1. februara 1995. godine. Dakle, ostavio nam je tekstove pjesama prema kojima smo mi osjećali neku odgovornost da trebamo nešto uraditi.

RadioSarajevo: Znači sa tim tekstovima ste uradili kao neki „Tribute to Richey“?

James: Upravo tako. Na neki način smo odali počast čovjeku koji je bio dio benda i nas, a sa druge strane je to zaista bila odgovornost i zadatak koji smo morali izvršiti na pravi način. Čovjek je nestao i ostavio nam na poklon svoje tekstove a mi smo se osjećali dužni i na kraju napravili album.

RadioSarajevo:Pa da li se ikada saznalo šta mu se desilo?

James: Na žalost, niko to ne zna. Jednostavno je nestao.

RadioSarajevo: OK. Mogli bi nekako napraviti neku vezu sa Bosnom i Hercegovinom odakle ja dolazim, a vi ste svojevremeno učestvovali na kompilaciji War Child – The Help Album sa obradom pjesme Raindrops Keep Falling On My Head. Zašto baš ta pjesma?

James: E ovako. U to vrijeme počeli smo snimati novi album, a to je bila prva pjesma koju smo snimili nakon što je Richey nestao tako da je to bilo jako teško vrijeme za nas i onda nas je organizacija War Child zamolila da doniramo jednu svoju pjesmu za tu kompilaciju a rok je bio 3 dana. Dakle, nismo stigli snimiti niti jednu autorsku pjesmu kako bi je donirali za taj CD, a imali smo tu obradu koja je jako lijepa pjesma i ja sam im predložio da je uzmu ako hoće. U tom momentu nisam baš znao da li pjesma uopšte prikladna za taj CD ili ne ali je jedina koju smo u tom momentu imali. Kažem to čisto da se zna da u toj pjesmi nema neke specijalne poruke koju smo namjenski snimili za „The Help Album“ kompilaciju već je to neki naš poklon.

RadioSarajevo: Evo još jedno pitanje. Između 2005. i 2006. godine radili ste na svom solo albumu koji je na kraju izašao u julu 2006. a zove se The Great Western. Zašto solo album?

James: Pa nas smo trojica u bendu i znamo se od rođenja, a pored svega bubnjar Sean Moore mi je prvi rođak. Shvatili smo da smo proveli čitav život zajedno kako u studiju i turnejama tako i u druženju i izlascima kao prijatelji, i trebalo nam je malo da se odmorimo jedni od drugih i da radimo sa drugim ljudima kako bi cijenili naš zajednički rad. I vjeruj mi, kako smo se odvojili i kako sam počeo raditi na solo albumu tako su mi njih dvojica nedostajali. Ali eto, napravili smo tu malu pauzu i ponovo se okupili.

RadioSarajevo: Na žalost, vrijeme nam je isteklo. Puno sreće u daljem radu.

radiosarajevo.ba