I filmovi ubijaju, zar ne?

Masakr koji je na premijeri novog filma o Batmanu “Vitez tame: Povratak” u Denveru počinio 24-godišnji JAMES HOLMES, usmrtivši 12 i ranivši više od 50 ljudi u kino dvorani, ponovo je pokrenuo rasprave o vezi između nasilja u filmovima i u stvarnom životu; naša novinarka piše o nekim od najpoznatijih slučajeva višestrukih ubica i kriminalaca koji su “imitirali” svoje omiljene likove iz filmova

Piše: Maja Radević, Slobodna Bosna

Ubilački pohod 24-godišnjeg Jamesa Holmesa, koji je upao u kino dvoranu u predgrađu Denvera gdje se na ponoćnoj projekciji premijerno prikazivao posljednji nastavak trilogije o Batmanu Vitez tame: Povratak, te u nasumičnoj pucnjavi ubio 12 i ranio više od 50 ljudi, šokirao je svijet. Najnoviji američki masovni ubica kosu je obojio u crveno i sebe nazvao Joker, prema liku iz Batmana kojeg je u prethodnom nastavku tumačio pokojni australijski glumac Heath Ledger.

Deset zapovijedi 

James Holms
Masakr u Denveru ponovo je pokrenuo rasprave mogu li nasilne scene iz ilmova isprovocirati nasilje u stvarnom životu - ova teza bila je do sada predmetom brojnih socioloških studija širom svijeta, pa iako nikada nije naučno dokazana uzročnoposljedična veza između onoga što čine negativci na velikom platnu i njihove različite “verzije” u realnosti, mnogi filmovi su nerijetko predstavljali inspiraciju za bezumne činove poput onog Jamesa Holmesa. Primjera je bezbroj, a prvi takav slučaj koji je dospio u žižu javnosti desio se 1959. godine u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Glavna tema njemačkih medija u to vrijeme bio je nepoznati ubica žena kojeg su novinari nazvali “Zvijer iz Crne šume”. Krajem ‘50-ih godina pronađeno je nekoliko ženskih leševa na šumovitom području Karlsruhea. Žrtve su bile  seksualno zlostavljane i potom izbodene nasmrt, a policija dugo nije imala nikakvih tragova o počinitelju. Tek u ljeto 1960. otkriveno je  ime ubice - 23-godišnji Heinrich Pommerencke u istrazi je priznao četiri ubistva i 21 silovanje, a vjerovalo se da je odgovoran za još šest slučajeva neriješenih ubistava.

Govoreći o motivima koji su ga nagnali da  počini takva zvjerstva, Pommerencke je istražiteljima rekao da je gledajući film Deset zapovijedi Cecila B. DeMillea osjetio kako “mora ubijati”, te da je to “njegova misija”. DeMilleov film tako je postao prvo u nizu holivudskih ostvarenja koja su povezivana sa stvarnim serijskim ubicama.

Natural Born Killers

A film koji je zbog svoje nasilne prirode izazvao možda i najveće kontroverze u svijetu u posljednjih dvadesetak godina je Rođeni ubice (Natural Born Killers) reditelja Olivera Stonea, sa Woodyjem Harrelsonom i Juliette Lewis u ulogama brutalnog bračnog para Mickeyja i Mallory Knox. Film je inspirisan stvarnim parovima koji su se “proslavili” po svojim zločinima - Charlesom Starkweatherom i njegovom djevojkom Caril Ann Fugate, kao i Bonnie i Clydeom. Stoneovi junaci Mickey i Mallory u mahnitom ubilačkom pohodu kroz SAD iza sebe ostavljaju preko 50 žrtava, dok istovremeno zahvaljujući novi naru jedne TV kuće (glumi ga Robert Downey Jr.), koji očajnički želi dobiti ekskluzivni intervju, njih dvoje postaju internacionalne zvijezde.

Kimveer Gill, koji je na Dawson koledžu u Montrealu u septembru 2006. godine u pucnjavi ubio jednu osobu i ranio njih 19 prije nego što je počinio samoubistvo, navodno je govorio kako mu je Stoneov film jedan od omiljenih, a još jedan par  jedva punoljetnih ubica, 18-godišnja Sarah Edmondson i njen vršnjak Benjamin Darras, gledali su upravo ovaj film prije nego što su 1995. krenuli u vlastiti zločinački poduhvat, pucajući nasumice na dvoje ljudi iz Oklahome i Louisiane. Suprug žene iz Louisiane, Patsy Byers, kojoj su Edmondsonova i Darras pucali u glavu zbog čega je ostala paralizovana, tužio je kompaniju Time Warner i Olivera Stonea, tvrdeći kako je upravo film Rođeni ubice potaknuo pomenute zločine. Nakon nekoliko godina pravne bitke, američki sud je u martu 2001. odbacio optužbe kao neutemeljene. Film Rođeni ubice smatran  je “odgovornim” za još šest ubistava, no reditelj Stone ovakve je optužbe uvijek odlučno odbacivao. Objašnjavao je kako je filmom želio skrenuti pažnju na zabrinjavajuć i stepen nasilja koje američko društvo toleriše, te način na koji se kriminalci kroz masovne medije pretvaraju u heroje. 

Vrisak i Strava u Ulici brijestova

Još jedan holivudski blockbuster novije produkcije povezan je sa stvarnim ubistvima  horor Vrisak reditelja Wesa Cravena iz 1996. godine, po zaradi na box officeu spada među najuspješnija ostvarenja tog žanra u povijesti kinematografije. Priču o manijakalnom ubici koji lice sakriva iza gumene maske, a svoje “mete” ubija probadajući ih nožem, zajedno sa milionima
tinejdžera širom planete gledali su i 14 godišnji Daniel Gill i 15-godišnji Robert Fuller iz Sjevernog Yorkshirea. Film su pogledali neposredno prije nego što su izašli na ulicu i napali Ashley Murrayja  izboli su ga nožem 18 puta i ostavili na cesti da umre. Nevjerovatno, ali Murray je preživio divljački napad i oporavio se, a Gill i Fuller osuđeni su 1999. na šest godina u popravnom domu. Njihovi advokati na sudu su tvrdili kako su dječaci pod uticajem LSD-a i filma izgubili granicu između stvarnosti i fikcije, a policajci su u njihovim školskim  ilježnicama pronašli crteže ubice s maskom iz Vriska. Nažalost, to nije bio jedini slučaj da je Cravenov film potaknuo ubistva - tinejdžer iz Los Angelesa, koji je bio opsjednut Vriskom, uz pomoć rođaka izbo je svoju majku 45 puta, a jedan dječak u Francuskoj usmrtio je svoje roditelje pretvarajući se da je maskirani ubica iz filma.

Još jedan horor-klasik poslužio je kao motivacija za ubilački pohod - 25-godišnji Donald Gonzales osuđen je zbog ubistva četiri osobe na jugu Engleske 2004. godine, te za još dva pokušaja ubistva. Sve to Gonzales je uspio napraviti u samo tri dana, a kao svog “idola” na sudu je naveo Freddyja Kruegera, čuvenog filmskog ubojicu iz Strave u Ulici brijestova.

100.000 nasilnih slika

Sociolozi procjenjuju da je svako dijete prije punoljetstva vidjelo u prosjeku 100.000 nasilnih slika na televiziji, u filmovima ili video-igricama. Teško je
vjerovati da tolika izloženost nasilju ne ostavlja nikakvog traga na ličnost, kaže autorica knjige The Copycat Effect, Loren Coleman. Colemanova smatra da bilo koja vrsta vizuelnog medija koji prikazuje zločine kod gledalaca može proizvesti određenu formu imitiranja, a to se najčešće događa nekoliko sedmica nakon gledanja takvog sadržaja.

Teorija je možda malo preradikalna, ali ako je suditi po jednom od nauspješnijih blockbustera svih vremena - filmu Matrix iz 1999. godine nije bez osnove. Naime, mnogi vjeruju da su maloljetne ubice koji su 1999. počinili masakr u američkoj srednjoj školi Columbine, Dylan Klebold i Eric Harris, bili “inspirisani” upravo Matrixom. Slično je i sa 27-godišnjim Vadimom Miesegesom, švedskim studentom na razmjeni u SAD-u, koji je u San Franciscu hladnokrvno ubio svoju stanodavku i zatim raskomadao njeno tijelo, tvrdeći u svoju odbranu kako je bio “uvučen u Matrix”! Magazin Boston Globe 2003. objavio je cijeli spisak ljudi koji su tvrdili da ih je Matrix naveo da ubiju. Među njima je i 19-godišnji Joe Cook iz Virginije koji je, obučen u kostim glavnog junaka iz filma, sačmaricom ubio svoje roditelje.

Slučaj Taksista

Među filmskim klasicima koji su inspirisali nasilje u stvarnom životu  najpoznatiji je kultni Taksista (1976). Film Martina Scorsesea, u kojem Robert DeNiro glumi vijetnamskog veterana Travisa Bicklea koji odluči da izvrši atentat na predsjedničkog kandidata kako bi privukao pažnju javnosti, svoju inačicu u realnosti dobio je u Johnu Hinckleyju Junioru koji se poistovjetio s glavnim junakom, istovremeno razvijajući bolesnu opsesiju prema glumici Jodie Foster, koja je u vrijeme snimanja Taksiste imala tek 12 godina.

Hinckley je vjerovatno najpoznatiji primjer morbidnog preplitanja filma i stvarnosti. Njegova fascinancija Taksistom trajala je godinama: čitao je roman i gledao film bezbroj puta, pažljivo proučavajući svaki prizor, smatrajući ga vodičem za svoje postupke. Neko vrijeme uhodio je tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, nakon čega je primljen u psihijatrijsku kliniku gdje se liječio od depresije. Po izlasku sa liječenja, Hinckley je odlučio da izvrši atentat na Ronalda Reagana, koji je u Bijeloj kući naslijedio Cartera. Tridesetog marta 1981. Ispred hotela Hilton u Washingtonu, John Hinckley Jr. pucao je iz pištolja u Reagana i ranio ga, zajedno sa još troje ljudi. Jodie Foster, kojoj je ovaj psihopata već bio dobro poznat jer ju je mjesecima ranije svakodnevno pratio (glumica je tražila sudsku zabranu prilaska za Hinckleyja, op.a.), bila je užasnuta kada je čula ko je pucao na Reagana. Navodno je godinama imala traume zbog ovih događaja. Na Hinckleyjevom suđenju, psihijatri su detaljno opisivali kako se optuženi snažno identificirao sa likom iz filma, Travisom Bickleom - oblačio se poput njega, imitirao njegove pokrete, govor i ponašanje. Živio je izolirano, u vlastitom svijetu fantazija u kojem je razvio uvjerenje da je on, zapravo, “pravi” Travis Bickle.

Još jedan holivudski klasik u kojem je glumio DeNiro zloglasan je po uticaju koji je imao na pojedine gledaoce. Riječ je o filmu Lovac na jelene (The Deer Hunter) iz 1978. godine u kojem su, pored DeNira, igrali Meryl Streep, Christopher Walken i Jon Voight. Priča o trojici prijatelja iz Pennsylvanije - Michaelu, Nicku i Stevenu, koji u Vijetnamu prolaze kroz torturu Vijetkongovaca koji ih prisile da igraju ruski rulet, za razliku od drugih filmova o kojima smo pisali, imala je nešto drugačiji efekat u stvarnosti. Naime, Lovac na jelene smatra se filmom koji je izazvao najviše (slučajnih) samoubistava, i to zahvaljujući upravo čuvenoj sceni igre ruskog ruleta, koju su neki fanovi filma pokušali imitirati. Među njima je, nažalost, bilo i nekoliko djece.

Ruski rulet iz Lovca na jelene

Oponašanje scena iz filma ili postupaka omiljenih filmskih likova neizbježno ide uz sedmu umjetnost, a posebno kada je u pitanju mlađa publika, na koju različiti mediji imaju najviše uticaja, slažu se stručnjaci. Ipak, filmovi, ma kako agresivni i nasilni bili, ne mogu se nužno dovesti u vezu sa zločinima pojedinaca, niti se njihovi autori mogu smatrati odgovo rnima za takve postupke. Kao što je jednom rekao i filmski velikan Stanley Kubrick, ništa ne može natjerati čovjeka da napravi nešto što nije u njegovoj prirodi.

Film je, nažalost, prečesto samo dobar izgovor za nasilje